FOTO REPORTAŽA: ISTANBUL, moja priča (avgust 2017.)

FOTO REPORTAŽA: ISTANBUL, moja priča (avgust 2017.)

FOTO REPORTAŽA: ISTANBUL, moja priča (avgust 2017.) Ipak ću ispuniti želju nekolicine prijatelja i napisati svoje dojmove o avgustovskom boravku u Istanbulu, sa detaljima kojima nekome mogu pomoći da (ne) ode mojim stopama i odluči se organizovati put u ovaj predivni grad. Za sve dodatne detalje bujrum, pitajte privatnom porukom ili na email dzonlic@gmail.com . Potruditi ću se odgovoriti na svaki upit.

Na samom početku, želim upozoriti sve potencijalne komentatore da su svi stavovi izrečeni u narednim redovima LIČNI, bez trunke namjere da izazovu ili budu povod za bilo kakvu polemiku. Time što su lični, automatski su i nezvanični, nisu utemeljeni na zvanično prikupljenim ili datim podacima, plod su privatnog, samofinansirajućeg i subjektivnog odabira lokacija, objekata i predmeta. UPOZORAVAM SVE ONE koji pokušaju da priču okrenu na politikantstvo da ovo nije priča o turskoj vladi, predsjedniku, orjentaciji, nego ljudima, odnosima, korisnim činjenicama i faktima. I da, svaki komentar koji promovira, potencira ili provocira razlike, nekorisne rasprave i podjele na bilo kojoj osnovi biće obrisan, a njegov autor trajno onemogućen da vidi, a kamo li komentira bilo šta na mom Zidu. Ipak je Zid samo moj. Sve to maloprije nabrojano sasvim neometano radite u svojoj kući, na svom Zidu. Hvala.

VAŽNA NAPOMENA: slijedi veoma obimna foto galerija, koju NAMJERNO NISAM tematizirao, nisam potpisivao fotografije, prepustite se, dio po dio, šetnji Istanbulom i u kombinaciji s tekstom, zaplovite ulicama kojima sam ja prošao sredinom avgusta 2017.  Ukoliko vas pojedinačno interesuje neka fotografija, ono što se vidi na njoj, rado ću vam odgovoriti, ali ne pretjerujte 🙂

Na put u Istanbul, ako idete automobilom, a ne planirate usputno noćenje u Bugarskoj, Grčkoj, Srbiji, pa i Turskoj (Edirne) ipak osigurajte (najmanje) dva sposobna vozača u vozilu, jer je put u jednom pravcu oko 1.260 kilometara. Najproblematičniji dio puta je, pogađate, izaći iz BiH. Neko preporučuje put na Foču, na Višegrad, meni su prijatelji s iskustvom puta automobilom u Istanbul preporučili da krenem na sjever-sjeveroistok i da koristim blagodeti autoputa Bratstvo-Jedinstvo, odnosno Zagreb-Beograd, a onda i autoputa kroz Srbiju.

Ako na put krenete u turističkoj sezoni, kao ja, pokušajte izbjeći da BIH napustite na graničnim prijelazima u Bosanskom Šamcu ili Bosanskom Brodu. Koristite “prečicu”, odnosno krenite put Rače (nipošto Pavlovića mosta) ili Karakaja (Zvornik), preko Tuzle. Voziti ćete sporije, ali kompenzirati ćete to izbjegavanjem kilometarskih kolona na granicama BIH-Hrvatska i Hrvatska-Srbija, doći na uglavnom prazne prijelaze, te se za sat-dva naći negdje kod Sremske Mitrovice, kako odluči navigacija, odnosno – naći na pomenutom autoputu.

Putarina za putnička vozila je nekih 240-tak srbijanskih dinara (nešto oko 4 KM) do Beograda, a od Beograda do Niša oko 800 dinara (cca 11 KM). Nakon Niša put nastavljate prema Dimitrovgradu, a od svega onog što treba da znate o Bugarskoj jeste tri pojma – Dimitrovgrad – Sofija – Svilengrad.

Ulazite na Dimitrovgradu, kupite vinjetu, vozite prateći table Sofija, a potom idete ka Svilengradu, odnosno Turskoj. E sad, vinjete koje važe za cijelu Bugarsku i sve autoputeve su osam (8) eura za sedmicu, 15 za mjesec, pa ako ostajete više od sedam dana, a nećete da vas boli glava, kupite mjesečnu vinjetu i nemate problema. Bugari su napravili autoput cijelom relaciom s zapada ka istoku, malo je sa stanovišta navigacije problematičan prsten oko Sofije, nekako je čudno obilježen, pa možete krenuti ka Varni (na moru) ili Burgasu, ali se vratite na prvoj okretaljci i opet tražite oznake Plovdiv, autoput A1 ili Haskovo, a kad već prođete Plovdiv pojavljuju se oznake i za Istanbul ili Edirne.

Kod Svilengrada oprez, ponajprije će vam trebati oprez u povratku s turske strane. Naime, idući iz Bosne ka Turskoj jedno neopreznije skretanje desno vodi vas u Grčku, isto to s turske strane, ako prije samog Svilengrada sa kojim kilometrom ulijevo ste u Grčkoj, a ne Bugarskoj. Možda nije ni strašno, još jedan pečat i koji kilometar više. Najpametnije je da ne eksperimentišete, držite se auto-puta i ne silazite da “vidite Bugarsku”.

Gorivo. Preporuka je da rezervoar napunite u Bugarskoj pred ulazak u Tursku, imate solidno opremljene i čiste Shell ili OMV pumpe, dakle nećete sipati gorivo zbog kojeg će vam zamjeriti vaš limeni ljubimac. Cijene u Bugarskoj nisu više toliko strašno niže od Turske, tj. u Turskoj nisu toliko visoke, ali ipak ćete uštediti ako to riješite “u EU”. Cijene u bugarskim levima su negdje kao naši KM, ali će vam uredno primiti eure ili za vas bezbolnije, naplatiti putem kreditne ili debitne kartice. Bugarski je skoro razgovjetan kao makedonski, dakle možete s ljudima na pumpi pričati do mile volje, čak su i prilično ljubazni kad čuju odakle ste došli. Nama je to bilo prvo točenje goriva, jer je rezervoar “izdržao” iz Zenice.

Turska je za Bugarsku Japan i Amerika, ako je, kako je oficijelno, Bugarska u EU. U organizaciji graničnih prijelaza, odnosu i profesionalnosti. Već je općepoznato da su Bugari predmet ismijavanja Balkanaca, jer im se carina na bugarskom kaže “mitnica”, što je sve samo ne slučajna asocijacija na proceduru koja se valjda očekuje, ako ste u autobusu ili kamionu. Na sreću, putnički automobili su dijelom pošteđeni “obaveze” da stimulišete rad evropski orjentisanih graničara.

Kad uđete u Tursku, svi putevi vode u Istanbul. To je nekih 300-tinjak kilometara, od kojih skoro trećinu putujete kroz ovaj megalopolis jednom od traka solidnog autoputa čiji broj traka se širi sa dvije na (u samom gradu) dva puta po četiri. U jednom pravcu. I uglavnom su stalno sve pune.

Jedina relativno loša stvar jeste što je u vrijeme našeg dolaska punkt za kupovinu elektronskog stikera za turske autoputeve i mostove u Istanbulu koji košta 60 lira (30 KM) nije radio zbog prekida konekcije, ali kad već uđete na autoput stiker možete kupiti usred puta, na nekom od punktova na kojem piše PTT. Zalijepite ga tačno ispod retrovizora i dovoljan je do Istanbula, pa i za par prijelaza mostova u Istanbulu (koji se plaćaju kad idete u Aziju, ali ne i u povratku), kao i za put nazad.

Sad malo o odabiru smještaja. Ja već godinama koristim najbolji i najrasprostranjeniji svjetski servis za iznajmljivanje soba, stanova i kuća AIRBNB (www.airbnb.com). Putem ovog servisa već sam jeftino boravio u Beogradu, Dubrovniku, Budimpešti… Napominjem da za smještaj između opcija “krevet u sobi”, “dijeljenje stana sa vlasnikom” i “cijela kuća/stan” uvijek biram ovu posljednju, koja podrazumjeva “ključ u ruke”, a ostale opcije su da objekat ima besplatan parking u neposrednoj blizini, wifi u kući, te u mom slučaju najmanje četiri ležaja. Sve ostalo se može pogledati i odabrati. AIRBNB funkcionira, laički poređeno, kao naš PIK / OLX, dakle odabirete skoro sve, od toga hoćete li da imate klimu, šporet, ovo, ono.. Ma, jednostavno, vidjeti ćete. Ulazak, registracija i “igranje” sa opcijama su potpuno besplatni.

Otvara vam se potom Google mapa sa okvirnim lokacijama i cijenama. Vlasnici servisa vam NE DAJU potpune podatke o vlasniku i lokaciji, čisto da bi otežali direktan dogovor bez provizije agencije. A ima i ozbiljan razlog. Odaberete period, koliko vas je, šta želite, na karti locirate favorite, klikajući dobijate galeriju fotosa koje verifikuju oni koji su već tu bili. Vrlo je bitno naglasiti da recenzije pišu samo oni koji su već stanovali, pa je “suho zlato” da pročitate (ili Guglom prevedete odmah na licu mjesta) šta je svako od njih napisao. Ako od 20 komentara imate 17 pozitivnih, to je to, par “namćora” je vazda moguće.

Zašto kažem da je dobro izbjeći privatni dogovor s gazdom? Jer je AIRBNB garancija i gazdi i vama, finansijska, osiguravajuća kvaka koja će novac vlasniku prebaciti tek kad je sve OK, pa se ne može dogoditi da vas dočekaju zaključana vrata. Hm, u teoriji može, ali taj je vlasnik odmah “pokopan” za sva vremena. I teško će se više registrovati, jer mu se za registraciju traži i foto i lična karta i …. Idemo dalje, moja iskustva sa prethodna tri (i ovim četvrtim) vlasnikom su PREDOBRA, bolja od ODLIČNIH. A takvi su bili i komentari gotovo svih prethodnih stanara.

U Beogradu smo, naprimjer, iznajmili kuću (da, cijela kućica u cvijeću sa dvije spavaće sobe, trpezarijom, dnevnim boravkom, kuhinjom, balkonom…) za 32 eura. Kuća se, vrlo bitno, nalazi na stotinjak metara od Brankovog mosta, skoro pa da gleda na Kalemegdan, ni pola kilometra od tržnog centra Ušće. Za 15 KM dnevno po osobi!!! Jeftinije može samo u parku, na klupi. Naglašavam da svi iznajmljeni objekti dolaze, ako odaberete pristojan smještaj i dobrog vlasnika, sa čistom posteljinom, peškirima, čak u kuhinji vas dočekaju začini, nerijetko i slatkiši, piće dobrodošlice, a sve potrošeno u periodu boravka uračunato je u cijenu (plin, struja, internet). Neki od vlasnik čak osiguraju i mobitel lokalnog operatera sa prepaid karticom, lokalne prijevozne kartice, mape i knjige sa turističkom ponudom, a moji dosadašnji “stanodavci” su se stavili na raspolaganje i da prevode i sa (na turskog, mađarskog) lokalnih jezika, odvedu u lokalnu policiju radi prijave boravke i slično….

Vjerujem da ste dovoljno “zagrizli” da putujete na ovaj način. Naravno, sva logička pitanja su dobrodošla. Ako se na AIRBNB registrujete preko ovog linka www.airbnb.com/c/adzonlic i ja vam postanem “preporuka”, dobićete inicijalna sredstva za svoje prvo putovanje, jer ste se registrovali “preko mene”, a i od vašeg odlaska na put ili ugošćavanja drugih dobiću i ja bonus. Također, dobićete onda svoj link, koji šaljete svojim prijateljima i po istom principu – dobijate dio prihoda agencije od njihovih, te pomažete njima za njihova putovanja. Sve je pojašnjeno, ima i jedan od naših službenih jezika, hrvatski jezik u opcijama. Napominjem, ako ne iskoristite moj ili nečiji tuđi link preporuke možete registraciju odraditi i samostalno na homepage airbnb.com, ali kako god meni “ne poklonite” 10-ak eura, tako i sebe ostavljate bez isto toliko ili više eura popusta za prvo putovanje. Pa eto.

Odabir mjesta – Istanbul. U jedinom gradu na dva kontinenta sam bio nekoliko puta, privatno, poslovno, turistički. Dva, tri, pa do maksimalno šest dana. Ipak, ovo je bio izazov, ne zbog trajanja od 10-11 dana, nego što sam prvi put išao vlastitim automobilom. Istanbul se sastoji od dva dijela koji se nalaze u Evropi, te jednog u Aziji, odnosno sedam brežuljaka, kao Rim. Povezani su mostovima i redovnim brodskim saobraćajem. U Bosni najbližem evropskom dijelu, Zlatnom rogu nalaze se Aja Sofija, Plava džamija, palata Topkapi, Pier Lotti vidikovac, Kapali čaršija i egipatska Pijaca začina, te niz drugih znamenitosti. U drugom evropskom dijelu su Galata toranj, palata Dolmabahče, trg Taksim i Istikal avenija….dok azijskim dijelom dominiraju dvije priobalne općine, Uskudar i Kadikoy.

Dalje vam neću pojašnjavati šta, gdje i kako, jer ukucavši PUTOVANJE U ISTANBUL, ISKUSTVA U ISTANBULU ili najbolje ŠTA VIDJETI U ISTANBULU, Google će vam sa našeg govornog područja izbaciti barem 50 sajtova i blogova sa korisnim fotografijama, tekstovima, koje sam i ja koristio u pripremi odlaska. Ne vjerujte cijenama, one su promjenjiva kategorija, a sve lične dojmove, pa i ove moje, pribilježite s rezervom, jer su naravno- subjektivni. Meni se može svidjeti mahalanje pijacom orijentalnih začina, vama možda ne. Neko voli da se izgubi u trećem šoping centru po veličini u Evropi, neko ne. Zato ću se pokušati što više držati (samo) činjenica.

Nekoliko korisnih pojmova na turskom:
Koliko košta ovo————-Bu ne kadar?
Koliko (novca)?————Kaç para?
Mnogo skupo!———— çok pahali
Ne dopada mi se!——-Begenmedim
Hoću!——–Istiyorum
Nema!———Jok
Molim!——- Lütfen
Hvala!—–Mersci ili Teşekkür Ederim
Da!–Evet
Ne!——Hayir
1—–bir
2—-iki
3—– üç
4—- dört
5—- beş
6—- alti
7—- yedi
8—- sekiz
9—- dokuz
10—- on
100— yüz
1000— bin

Neki od objekata koji su više nego vrijedni obilaska su: Aja Sofija – bivša crkva i bivša džamija, sada muzej, Topkapi – sjedište i autentične lokacije aktera omiljene serije Sulejmana i Hurem, Arheološki muzej, Muzej turske i islamske umjetnosti, Palata Dolmabahče – raskošna palata na obali, Yerebatan Basilica Cistern – Rimski podzemni rezervoari vode – nešto jednostavno vanzemaljsko, pod zemljom, Muzej Moderne Umetnosti, Muzej mozaika, Plava – Sultan Ahmetova džamija, Sirkeci vozna stanica – muzej Orient Expressa, Miniaturk – turski i svjetski spomenici kulture u minijaturi, Beylerbey palata na azijskoj strani, Galata kula…

Nadalje, tu su Tržni centar Dževahir – treći najveći tržni centar u Evropi, trg Taksim i Istikal šoping avenija – ulica duga 2-3 kilometra sa radnjama s obje strane, Kadikoy na azijskoj strani Istanbula (Hrana i šoping na azijskoj strani je jeftiniji), Gulhane Park iza Aja Sofije – najstariji park – Park ruža u Istanbulu, Židovska i grčka četvrt, Zlatni rog, Haliç – kvart u kojem žive bogataši, Muzej transporta, industrije i komunikacije, Kvart Ortaköy za noćni provod, drago kamenje, rukotvorine, srebro…, četvrt Bebek, kvart sa najskupljom “markiranom” robom u gradu, Vidikovac Čamlidže, Galata most morate preći pješice – ispod se nalaze, s obje strane, restorani sa sjajnom hranom… Uskudar sa sjajnim parkovima i lijepim restoranima… Istanbul Sapphire – najviša zgrada u Istanbulu i Turskoj sa predivnim panoramskim pogledom na grad i šoping centar. Mahale pune kreativnosti i dobre hrane Firuzaga & Cihangir, Trg Eminonu, Nova (Yeni džamija) i ulaz na Pijacu začina, te čuvena Kapali čaršija…Kiz Kulesi-Djevojačka kula, Haseki Hurrem Sultan Hamami između Aja Sofije i Plave džamije…..

Dakle, za sve ovo vam treba barem 20-30 dana u Istanbulu, pa odredite, prema ličnom afinitetu, prioritete, uvažavajući činjenicu da je Istanbul grad sa 20 miliona stanovnika (sa predgrađima i onima koji dođu raditi u njemu tokom dana) i koji sa zapadnog na istočno krajnje predgrađe je otprilike 150 kilometara, dok čisto gradsko jezgro “broji” nekih sedamdesetak kilometara.

NE POKUŠAVAJTE OBIĆI SVE, jer nećete vidjeti ništa. Nego, u Istanbul se ide, da bi se vraćalo.

TOPLA PREPORUKA: Odmah po dolasku prošetajte do prvog većeg tramvajskog ili metro stajališta ili stanice. Kupite ISTANBUL CARD za 10 turskih lira, u vrijeme pisanja članka oko 5 KM, od čega je polovina iznos na kartici, a polovina kaucija za digitalnu karticu. Dopunjavate je na istom ili sličnim automatima koji imaju opciju engleskog, ali su jasni svima – ubacite papirnate novčanice od 5, 10 ili više lira, automatski se dopunjavaju. Pred odlazak iz grada ih možete na isti način, kako ste ih kupili, vratiti automatu i on će vam vratiti veći dio novca, kako kaucije, tako i iznosa koji je ostao, ali zaokruženo na ove iznose, 5, 10…

Putovanje sa Istanbul Cardom košta 2,60 lire (u našoj valuti 1,30 KM) a u toku 90 minuta vlasnik kartice može “presjesti” u drugi prijevoz, drugi pravac, te platiti samo 1,30 lire (65 feninga), pa u treći, četvrti, sve za taj iznos “upola”, do isteka 90 minuta od prvog ulaska u javni prijevoz. I tako stalno. Kartu može koristiti i cijela porodica, s tim da je onaj koji je drži kod sebe posljednji prolazi, dok se skine iznos za svakog “prolaznika” kroz zaštitnu ogradu.

Ovaj vid ulaska je znatno jeftiniji, jer “na kartu”, odnosno jednokratni žeton jedno putovanje bilo gdje je 4 lire (2 KM), pa vam se Istanbul Card isplati već nakon 2-3 vožnje. Istanbul ima vrlo razvijen sistem metroa, tramvaja, trolejbusa i autobusa. Za sve njih, pa i za žićaru na par lokacija, te za brod sa evropske na azijsku obalu u svim smjerovima, po istoj cijeni, važi Istanbul Card. Čak njime možete, za jednu (1) liru, koristiti i javne wc-e ne brinući imate li “sitnih”. Savršeno.

Za 11 dana boravka u Istanbulu nisam primjetio, a ni ukućani, nijedan išarani autobus, tramvaj, metro, stolicu na stanicama, u prijevozu, zagrebano, isparano, slomljeno…iako su metroi kupljeni i stavljeni u promet 2005.-2007., neki autobusi imaju oznake i sa kraja devedesetih. Svaki od njih je pokriven jakim video nadzorom, elektronskim displejima, ekranima koji pokazuju gdje ste, gdje idete, koja je sljedeća stanica, glas sa zvučnika vam govori na engleskom i turskom šta je sljedeća stanica, koja je prva i krajnja stanica… Na internetu možete naći metro karte, ali i solidne aplikacije javnog prijevoza, mada vam jako dobro može pomoći, kad imate internet konekciju, i Google Maps, koji vam daje 4-5 najboljih prijevoznih opcija sa naznačenim nazivima autobusa i tačnim terminima polaska sa svake stanice.

Ako iskreno želite vidjeti što više, javni prijevoz ćete koristiti za odlazak na prvu, krajnju destinaciju, a dalje ćete pješice. I ne ganjajte modu, nego nađite najudobnije patike, grad je pun popločanih ili kamenom kockom položenih saobraćajnica i trotoara, pa ako vam je kao meni, za 10 dana, smart-aplikacija u telefonu rekla da ste prešli oko 170.000 koraka (140 kilometara, 14 kilometara prosječno dnevno), shvatićete zašto vam ovo pišem.

Turska kuhinja spada među 10 najatraktivnijih svjetskih kuhinja, kažu, treća po svetu kuhinja ako ocjenjujemo kvalitet i raznolikost, poslije francuske i kineske kuhinje. Oznaka za sniženje u Istanbulu i Turskoj je naziv INDIRIM.

Neka od jela koja trebate probati –

Balik Ekmek je sendvič od ribe koji je najbolji, ali i najskuplji ispod Galata mosta.
Kumpir – (ne Krompir), Kumpir je punjeni krompir sa svime i svačime npr. maslac, kukuruz, gljive, krastavci, masline, hrenovke itd… i naravno razni umaci.
Lahmacun – ili turska pizza – obično se gore stavlja goveđe ili janjeće meso, a posebno je po tome što je tijesto vrlo, vrlo tanko.
Kokorec – jelo koje morate probati, jer je jako fino, a opet jelo koje vjerojatno ne želite probati zbog sastojaka – pečena ovčja crijeva isjeckana na komadiće sa paradajzom i sve skupa dosta začinjeno i posluženo u lepinji ili kruhu.
Puding – milijarda vrsta pudinga, a probati morate puding od riže.
Gozleme – turske palačinke koje niti malo ne podsjećaju na palačinke, punjene svime i svačime, a najčešće sirom i špinatom.
Simit, tursko pecivo okruglog oblika, posipano sezamovim sjemenkama, bukvalno na svakom koraku. Çatal je slično pecivo sa sjemenkama crnog kima.
Künefe je poznati bliskoistočni specijalitet, a riječ je o tijestu napunjenom sirom i umočenom u slatki sirup.
Ima nemoguće puno verzija kebaba, donera u tijestu, pecivu, hljebu…. Ajran (ayran) je i kod nas poznat, ali tamo je, vjerujte na riječ, ukusniji.

U Istanbulu možete, ako želite, naći i sve vrste alkoholnih pića, ali ćete za to dobro iskeširati. Najjeftinija konzerva piva u samoposluzi je 3,5 KM, o rakijama i pivama u kafićima i ne govorim, jer su od 5 do 10 KM, najjeftinije..

Po meni, najveći problem koji možete u Istanbulu imati i sa jelom i sa slatkišima i sa svim vrstama tekućina je – da jednostavno ne možete izabrati ili ne znate šta probati. Evo nekih cijena – Coca Colu i srodna pića (Fante, Tonici, Sprite…) možete komotno popiti za 2 KM na većini mjesta, u samoposlugama su flaše od litru 1,5 KM, one velike od 2,5 litre ne više od 2-2,5 KM. Mlijeko možete naći (Migros je naš Bingo) za 1 KM, kruh je skup oko 1,5 KM jer Turci jedu više peciva…

U restoranima, objektivno, ako izbjegavate zvučna imena, možete jesti jeftinije nego u većini restorana u Zenici, sa Sarajevom ih neću ni porediti. Još ako pređete u Kadikoy, azijski dio, čak četveročlana porodica u skromnijem restoranu može jesti za 20 KM. Bez zezanja. Ako planirate potrošiti naprimjer 40 KM za ručak, možete osnovni ručak za četiri osobe dobiti i na samoj obali Bosfora, u Uskudaru.

PREPORUKA: ne ulazite u restorane koji nemaju javno objavljene, makar na Cjenovniku, cijene pojedinačnih jela. Moje lično iskustvo je da, ako izbjegavate restorane u koji vas na ulici poziva osoblje, nudeći vam i gurajući u ruke menije, proči ćete odlično. Ne ulazite i ne odabirajte “na prvu”, znači restoran i lokaciju počnite tražiti prvi prvom zvuku želuca, a ne kad već treba da se srušite. Mi smo npr. donere sa ajranom ili kolom i pomfritom plaćali po 3-4 KM na platou između Plave džamiej i Aja Sofije, na “najturističkijem mjestu” u cijelom Istanbulu. dakle, uglavnom je do vas. Znam neke koji su plaćali isto jelo koje sam plaćao i ja, u 100 metara razlike, po 5x više!

MOJ ISTANBUL –

Za odabir kuće koju sam platio 38 eura sa svim taksama (17 KM po osobi za dan, kuća sa dvije spavaće sobe, dva kupatila, opremljenom kuhinjom i pet kreveta…) sam se odlučio po supruginom izboru, kad sam vidio pogled s terase, jedna od fotki u galeriji, na jednom od sedam brežuljaka na kojima je Istanbul. Prekoputa mene je drugi brežuljak, na čijem je, jednom od, vrhova Pier Lotti vidikovac, jedno od najzanimljivijih i najromantičnijih mjesta u Istanbulu. Pier Lotti je poznati francuski književnik, koji je odlučio da napusti katoličanstvo, te posveti se glorifikovanju islama kakvog je zatekao u Istanbulu. Imao je običaj da sjedi na terasi čajdžinice na ovom brdu, a stotinjak godina nakon njegove smrti Turci u znak zahvalnosti cijelo brdo i Vidikovac nazvaše po njemu. Pier je imao pogled na ovaj zaljev, koji se uljeva u Bosforski prolaz, pa iako nije možda najljepši, jeste najzanimljiviji pogled na ovaj grad.

Vlasnik “moj izbor” kuće je Italijan, TV producent koji sad radi u Portugalu, a sav kontakt s vlasnikom imali smo elektronski, nismo se lično upoznali. Dogovorena primopredaja i vraćanje ključeva. Gospodski. Prvi dan smo obišli Taksim i Istikal. Taksim i Gezi park je mjesto svih revolucija u Stambolu, a Istikal džada je svaki put zanimljiva na drugi način. Drugi dan (ponedjeljak) smo bili planirali da vidimo Dolmabahče palatu, ali ponedjeljkom ona ne radi. Promjena plana – Istanbul Saphire, najviša zgrada u Turskoj 265 metara, na čijem krovu imaš terasu ustakljenu za sjedenje, kafe, sladolede, ručkove, a unutra priliku da 10 min sjedneš u 4D kino – virtuelni helikopter koji polijeće i vozi, te među najljepša mjesta Istanbula. Vrijedi svake KM. Taj Safir ima stanove, šoping centar na cca 4-5 spratova pod i 4-5 nad zemljom, a ima i svoju metro stanicu. Iz te metro stanice voziš se tri dalje, dođeš do Dževahire šoping centra, kažu sa oko 500 radnji, na 6-7 spratova… E to je izazov za živce 🙂 Na vrhu Safira možeš kolu popit za 4 KM, kafa je 3 KM, čaj 2 KM što je smiješno, za luksuznu lokaciju kao ova…

Naredno jutro smo započeli šetnjom ka Istikalu i lagano nizbrdo ka Dolmabahče palati, za koju su me odmah upozorili da je nešto sasvim drukčije od Topkapija. Palata Dolmabahče – palata Sultana iz 19. vijeka, smještena je na Bosforu, – po mnogima među pet najlepših palata Evrope, takođe i jedna od najvećih. Međutim, ono što o sultanima znamo, ipak se bolje vidi u Topkapiju, koji je na drugom kraju zaljeva. Dolmabahče su gradili istaknuti evropski umjetnici i zanatlije. Sadrži 334 sobe, 25 salona. Namještaj je uglavnom birao tadašnji direktor Pariške opere Utisak neviđene raskoši produbljuju ukrašena ogledala, prostrana kupatila, svileni tepisi, stolice pokrivene damastom, češki i engleski porculan, srebro, koža, zlato, kristalni lusteri, od kojih je jedan težak pet tona i pali se samo 10. novembra. Objasnili su nam i zašto.

Prava kristalna palata iz bajke. Posljednje godine svog života u ovoj palati proveo je i otac Turske republike Mustafa Kemal Ataturk, i to u dijelu kojeg se cijelog života grozio, u sektoru Harema, koji naravno tada nije imao tu funkciju. Preminuo je 10. novembra 1938. u 9:o5 i tada su svi satovi u palati zaustavljeni na to vrijeme, na kome su i dan danas., i taj dan, 10.11. ulaz je besplatan, a pale se lusteri koji su godinu ugašeni. Obilazi se naravno samo 15-ak glavnih prostorija, jedan dva hamama i usput imaš Kristalnu palatu, pa palatu sa satovima, pa…. imaju prelijepi parkovi.. Vrlo je zanimljivo, Turci su maksimalno ubrzali i zabranili bilo kakvo slikanje unutra. Moglo se, Kinezi su slikali iz ruke, ja nisam htio. Lusteri stari 200 godina od deset metara, zlata više nego što ga BIH ima cijela… imaju zlatne plafone, zlatne šteke, držače..jednostavno..kad skontaš da je to mjesto gdje se pisala istorija, zanijemiš.

E sad malo o Topkapiju. Jedna od zaista rijetkih serija turskih, koje sam pogledao, jeste Sulejman Veličanstveni, sve do zadnje sezone, nju sam preskočio kad su počeli s izmjenama glumaca i sl. Topkapi je dvorac, sa puuuno prostorija, zgrada, belaja… Bukvalno osjetiš da si negdje gdje se je nagomilano toliko istorijskih činjenica, fakata, predmeta…. ali baš OSJETIŠ…

Naprimjer, nož star 4.000 godina, ogrtač Poslanika Muhameda, dar ovog, onog… Prostorija u kojoj je sultan određivao početke i krajeve ratova, donosio odluke… stol na kojem je pisao, krevet u kojem je spavao… sve autentično i toliko stvarno, na korak od tebe, da se osjeti…pa tek onda vidi, miriše, čuje… pazite, toga ima da bi čovjek danima ostao… Vratiću se nakratko samo na Dolmabahče, tu u toj sali sa satovima imate radove i darove iz dvorova Evrope, cca 100 satova dovoljno da, ako samo njih razgledate pažljivo, ostaneš pola dana… A Topkapi… e to je baš za dana da se baciš u istoriju..

Nakon Dolmabahče smo obalom išli ka Galata mostu, to je dobrih kilometara, ali obalom, pa nije teško. Na tom čuvenom mostu imate cca 100 restorana, s obje strane, već sam objasnio šta je Balik ekmek, riba sa limunom i salatom u sendviču, ali što je tradicija, mora se 🙂 Onda smo prešli u drugi od dva evropska dijela, bahnuli direkt na Misir čarsiju-bazar, ili ti egipatsku pijacu, tu bi čovjek isto, da nismo već prešli 15-ak km, šetao vazdan, probao sireve, lokume, sve što nude, pio čaj, jeo baklave ili tulumbe….

Sljedeći dan je počeo sjajno, u dvorištu Plave džamije, nevjerovatnog jedinstvenog građevinskog, ali i vrlo produhovljenog vjerskog objkekta neprestano punog i turista, nemuslimana, od kojih se mnogi pomole Bogu ili čemu već, na svoj način. Crni, žuti, smeđi, … svijet u jednom… Prekoputa je Aya Sofia, crkva, pa džamija, pa muzej. kako god nemuslimani obilaze džamije, tako i crkve obilaze muslimani. To je Istanbul.

Spomenuh ranije doner, kolu i pomfrit na najekskluzivnijem mjestu u Istanbulu, na trgu SultanAhmet. Gdjegod da smo jeli, od fast foodova do restorana, cijene su se kretale 3, 4, do maksimalnih 10 KM. Naravno, u hotelima poput Radisson Blu, Hilton, Ritz ili neki drugi znatno je skuplje, ali ako ste odabrali da istražujete, učinite to… platićete čorbu oko 2-3 KM, pa čak je i omiljeni McFlurry sladoled u McDonaldsu 3.50 lira, to je tačno pola sarajevske cijene, koja je 3,50 KM. I odatle uđete u Gulhane park – park ruža, u kojem je vodopad koji pušta vodu ispisujući u zraku riječi Istanbul, Gulhane, itd… dakle, vodu puste u određenim mlazovim i razmacima dok ona pada formira riječi… neopisivo…. I park je prepun ljudi, cvijeća, fontana, klupa, sve pokriveno visokim stablima, nevjerovatno…Zaista odmor za dušu, a drugi kraj parka izlazi na Bosfor, na Kenedijev bulevar… eee, to je Bosfor, kamene gromade po kojima skakućeš i voda koja zapljuskuje… s druge strane Azija, dalje Mramorno more… samo taj bulevar je dug desetak kilometara…

Verba volant, scripta manent – izrečeno ode u vjetar, zapisano se pamti… pisalo je na jednom od magneta na frižideru u kući koju sam iznajmio. Tim povođen i pišem ovo, u vjeri da će nekome, nadam se mnogim budućim putnicima u Istanbul, koristiti.

Ako volite muzeje, možete kupiti i muzejsku 72sata kartu, u kojoj za 72 lire u 72 sata od njenog aktiviranja na ulazu u prvi od objekata, možete obići dio muzeja sa spiska, koliko ih možete fizički stići. Poenta te karte jeste, osim popusta, što ne čekaš u redovima od nekoliko sati da bi ušao u Topkapi, Aya Sofiju i sl. Ne važi za sve, ali važi za dosta, plus imaš popuste u nekim restoranima, kafeima…

Za tri lire (1,50 KM) smo prešli u Aziju, gradskim prijevozom – brodom koji putuje dvadesetak minuta i odmah vas odgovori od krstarenja Bosforom za 15 eura, jer ovim za 20 puta manje novca putujete 20-ak minuta i vidite dobar dio onog što plaćate višestruko više. Iskreno, puno sam manje očekivao, puno me više oduševio azijski dio grada, čiste ulice, spoj tradicije i modernog, jaaaako puno bifea, kafea, pubova, restorana, smiješno je reći, stotine, hiljade…. znači imaš jedno 200 opcija za pojesti, cijene pa duplo niže za neke stvari, eto kad je “kola” u konzervi od 0,33 u fast foodu 1,5 KM onda nema dalje…

Šetnica pored Bosfora sa biciklističkim stazama, parkovima, sa kamenjem u koje udara Bosforska voda… a istovremeno gledaš u Plavu džamiju, Zlatni rog, Aya Sofiju, jednostavno fascinira… u daljini imaš pogled na ostatak evropskog Istanbula… I razmišljam, pa čovjek mora postati književnik, poput Orhana Pamuka, Nobelovac, kad si rođen ovdje, uz ovakvu inspiraciju, mješavinu kultura, svega….

Osim što je mirniji, taj dio grada je, barem na prvu, čišći i sređeniji u ulicama, instalacijama…. put u azijski Kadikoy, vodi jedan od trajekta sa Karakoya, iz Evrope… druga linija je ka Uskudaru, gdje smo išli kasnije… sa azijske strane dalje u dubinu tek kreće brdo Čamlidže, gdje su TV tornjevi, gdje se vjenčava i gdje pri kraju gradnja najveće džamije u Turskoj… sa tog brda se vidi cijeli grad, a kažu, ja sam bio dvaput danju, da je najljepše noću… tamo pak treba doći automobilom li pješice, jer ne vozi gradski prijevoz.

Sljedeći dan smo se uspeli na Pier Lotti vidikovac. Kad kažem “uspeli”, to bukvalno i znači to, jer smo stigli pred žićaru na kojoj je pisalo “out of electricity”. E sad, pješačka ruta na Pier Lotti nije teška, ali je stotinama metara dalje od žićare, jer se ta staza spušta, jedna od glavnih, pored Eypove džamije. Onda, kao mi, odaberete uspon putem nekoliko stotina stepenica kroz vrlo zanimljivo mezarje – da, mezarje. Zanimljivo je da taj prolazak, kao i sama žićara, idu kroz mezarje, veliko istanbulsko groblje koliko ja shvatam uglednijih ljudi, ali nije neka Aleja Velikana, nego vidim sve odlično uređeni i popločani mezari, zanimljivo toliko usko postavljeni da je to za naše prilike nevjerovatno…

Negdje na pola puta dođemo do te šetnice i tu nagib više nije strašan, a usput ima i nekih česmi za umivanje. Sreća da se prolazi kroz šumu, tj, stabla koja te skrivaju od užarenog istanbulskog sunca, sve do vrha….. Kad dođeš na plato žićare (koja je proradila pet minuta nakon što smo se ispenjali) imaš terasu sa koje se ljudi fotkaju, koja podjednako baca pogled na oba evropska dijela Istanbula, ovaj u kojem se nalazi Pier Lotti, u kojem su i Eyupova, Sulejmanija, Plava džamija, Topkapi palata, Aya Sofia i sl. koji se zove Zlatni rog i drugi dio, na kojem je Taksim, Dolmabahče, i druge znamenitosti, ali preko njih i u daljini na Kadikoy i Uskudar, dvije priobalne istanbulske općine na azijskoj strani….

Faktički, udaljen si od svega, a nalaziš se pogledom u centru Istanbula, vidiš istok, zapad, vidiš moderni Istanbul sa soliterima od 40, 50 spratova, Vodaphone i Telecom Arene, stadione, ali i džamije stare 500, 600 godina, vijadukte i amfiteatre….savršeno je jasno zašto je taj Francuz zavolio grad, kad dođeš tu. Onda mu (gradu) oprostiš i mane, i nedostatke i mnogo toga. Doduše, Pier je Istanbul zavolio u doba kad je on bio višestruko manji, sad je ovdje kažu i više od 20 miliona ljudi sa onima koji tokom dana dođu raditi. Zašto je vidikovac na ušću toliko bitan? Jer je prepun simbolike. Naprimjer, da bi došao, ali i vratio se, prolaziš kroz mezarje. Ja se kod nas ustručavam, izbjegavam groblja.

Ovdje, ta simbolika spoja ljepote i kraja jednostavno nadahnjuje čovjeka. Jer koliko god uživao u ljepoti, koliko god težio ka fizički, materijalno dobrom, lijepom, na kraju, priča završava podno vidikovca, pod redom busenja ili kamenom pločom. I bio ti muftija, čistač cipela ili književnik. Svi završe isto. Dovoljan razlog da čovjek odbaci sve neke uzuse ovozemaljske, pravila i rovove u koje smo ukopani i da kaže – živjeću život kao da mi je svaki tren upravo posljednji, jer ništa što ću potrošiti vremena i truda da bi osigurao više ovozemaljskog, nije bitno, neće se ponijeti.

Vožnja preko mostova, Bosfora, gradski autobus, opet čisto, klimatizirano, ljudi mirni, progovara samo poneko na telefon… U Uskudaru najbitnije je obala, duga šetnica sa nizom parkova, klupa, igrališta za djecu. Zanimljivo, za boravka u Istanbulu nisam vidio slomljenu klupu, razvaljeno igralište, internet sam imao u svakom većem parku ili trgu, tako da su oni za nas… Island…

Taksim, ponoć, kao neki grad u podne, vreva, hiljade ljudi, a Istikal avenija, ona sa puno radnji i restorana, kojom se onda spuštamo kući, tu su desetine hiljada…pola jedan, radnje rade, restorani puni, jednostavno grad živi cijelu noć…. Pera u općini KasimPaša, u okrugu Beyoglu, mjesto gdje smo iznajmili kuću, je za mene najinspirativnije mjesto Istanbula. Nekad je to bila četvrt Konstantinopola, danas je ona samo dio okruga Beyoglu. To je boemski dio grada, na europskoj strani, u čijem centru je i na daleko i na široko vidljivi Toranj Galata.

Za vrijeme Osmanskog carstva, Pera je bila poznata kao najzapadnije područje Istanbula, prije svega zbog prelijepih gradskih vila, palača i drugih reprezentativnih zgrada, mnogih ambasada i elegantnog stanovništva. Danas je ovo pravi hot spot, vruća točka svih Istanbulčana i njegovih posjetitelja. Naime, kroz dio Pere ide najvažnija gradska i ujedno pješačka ulica Istiklal Caddesi (Ulica Nezavisnosti) kojom svaki dan korača više miliona ljudi i koja u biti nikada i ne miruje. Mjesto za najbolje kafiće i barove grada, galerije, muzeje i restorane. A ona je svega 200 metara od nas. Opet, imamo tako mirnu mahalu da se čuje kad neko osam kuća dalje klofa tepihe…

Vraćajući se iz Uskudara prolazimo pored Kiz Kulesi, ostrvca sa kulom i svijetionikom koji je na mnogim slikama i razglednicama Istanbula, nešto kao simbol Bosfora.. Kad sam se spremao za put čitao sam istorijat i legende …Iako simbol ljepote, koji je završio na nizu suvenira i lijepih sjećanja mnogih, deluje, usamljeno, ostavljeno.. Djevojačka kula, na bosanskom, je sagrađena na stjenovitom ostrvcu na ulazu u Bosfor iz Mamornog mora. Po legendi, vizantijski car je ovde poslao svoju kćer da bi je spasao od predskazanja da će princeza umrijeti od ujeda zmije. Kula je nije sačuvala od smrti – devojku je ujela zmija sakrivena u korpici sa grožđem.

Druga legenda govori o Leanderu koji se zaljubio u prelijepu sveštenicu Heru. Bilo im je zabranjeno da se vjenčaju, pa ju je Leander tajno posjećivao svaku večer, plivajući preko moreuza. Da bi mu olakšala, Hera ga je čekala sa upaljenom bakljom na vrhu kule. Jedne olujne noći, kiša je ugasila baklju u Herinoj ruci, a Leander se udavio. U zoru, Hera je videla Leandrovu iscjepanu košulju kako pluta i bacila se u vodu. Tako su se ljubavnici sjedinili u smrti…

U koju god varijantu priče povjeruješ ili je prihvatiš, vidiš da ono što je suđeno mora da se dogodi, a da čovjek samo snuje, dok Onaj gore određuje.

Mislim da će Istanbul nedostajati i mojoj, Samsung aplikaciji za brojanje koraka. Svaki dan iznad 14.000, četiri pet dana iznad 22.000. U subotu je bio rekord, negdje oko 25.000, odnosno 20 kilometara. U to nije uračunat dio bez mobitela u džepu.

Dovoljno?

Za sva dodatna pitanja shodno slobodnom vremenu rado ću odgovoriti poznatim i nepoznatim – lični email je dzonlic@gmail.com Bujrum.

Ispričat ću još par pojedinosti s puta. Iz povratka. Na nekoj pumpi kod Pirota smo se smijali, jer su sve podredili Turcima, čak i tursku zastavu postavili, imaju halal hranu, kuhar je Smajo… na ulazu na parkingu usred Srbije piše HOSGELDINIZ – dobrodošli na turskom. Koji kilometar dalje, prema Nišu, restoran u po grada se zove ANATOLIA. Novac čini čuda.

REZIME –

U Istanbul se morate vraćati, da biste vidjeli barem dio. Ljudi koji su tamo bili 30, 40, 50 dana, opet nisu vidjeli sve. I kažu da je to nemoguće, jer grad raste, mnogo stvari je ovisno o afinitetu turiste. Ja sam izabrao opciju samostalnog istraživanja, uz Google mape i surfanje internetom. Ako ne znate engleski to vam i nije mana, ne znaju ga previše ni Turci, pogotovo stariji. Neka vas ne lažu da je tamo haotično, nesigurno, da je to grad opasnosti. Iskreno, u mnogim našim gradovima se osjećam nesigurnije. I to što ne vidite uniformisane policajce, ne brinite, Istanbul je PREPUN policajaca u civilu. Shvatiti ćete brzo. Kažu da u bosanskom, srpskom, hrvatskom jeziku ima 36.000 riječi koje su istovjetne ili srodne onima u Turskoj. Tako da sporazumjevanje ide prilično i kao jedino govorite bosanski (i srodne jezike). Nećete ostati gladni, ni žedni, pomaže i sporazumjevanje rukama. Sve ostalo vam prepuštam na lično iskustvo.
Uživajte, a nadam se da ste dijelom uživali i u prethodnim redovima.