Lažni Zeničani ili Kako prodati “ono” za “ono”

Lažni Zeničani ili kako prodati “ono” za “ono” – Pa dobro, uradiću to, tebi za ćeif, bile su moje posljednje riječi u mikrofon mobitela, prije nego ću prekinuti vezu sa prijateljem i “sjesti” za laptop. Pomenuti prijatelj već me je triput u posljednja dva i po dana molio da napišem nešto o lažnim identitetima na socijalnim mrežama i medijima. Sav se unervozio, a posti.

Sve je počelo kad je na profilu ambiciozno nazvanom po našem gradu napravio samostalno istraživanje i utvrdio da je među pedeset postavljenih vijesti trideset pet tretira dogadaje van BiH, poziva na svakojake sumnjive portale, a preostalih petnaest podijeljeno je između deset nebitnih postova i pet više-manje tematskih postova, koji su najblaže rečeno “mirisali” na određene političke opcije. I povrh svega i na kraaju svega, najbitniji događaji za ovaj grad nisu prenošeni, nego se “krvna slika” grada stvarala na osnovu lažnih “važnih” tema, a ustvari perifernih likova, događaja, kreacija.

– Zamisli, guraju hinjski određene stranke, a u javnosti su kofol neutralci, ono NGO, savjest čovječanstva. Podsjećaju me na onog lika što se borio za ukidanje vojnog roka, dok nije zakoračio u 28. godinu, a kad ga više nisu mogli pozvati, više u usta nije uzeo tu temu. Što se zenički novinari ne bi ujedinili i rekli ko je ustvari žurnalista. Imam i ja profil i grupu i sve, ali nemam pretenzija da uzmem ime grada za svoje. I još se krijem. Niko ne zna ni ime ni ko su, ni šta su, a nemaju ni kontakt da im se sam nagovorim, kaže mi, prije nego će se požaliti kako ga je sikiranje za općezeničko dobro ponukalo da razmisli i o klikanju legendarnog dugmeta “prijavi”. Odgovorio sam ga od toga. Ljudi jedva ugase neljudsku fan grupu đenerala Mladića, a da će se milijarderi s Fejsbuka brinuti o lažnim i pravim domoljubima Zenice. I kako ih raz-otkriti.

– U ovom gradu, a Boga mi ni državi, počinjem Đurinim dijalogom iz “Kućnih ćarolija”, ne postoji ništa uređeno, institucija koja može nešto zaštititi, tješim ga. A onda se prisjetim da i sam participiram u nečemu što nosi u sebi naziv “Zenica”. Prisjetim se da je za registraciju te riječi, koja označava grad Zenicu trebali mjeseci prepiski, dopisa, usaglašavanja. I na kraju crno na bijelo, dozvoljava vam se korištenje riječi Zenica, odobrio načelnik, po propisu kojeg je usvojilo Vijeće. Nek se zna. Po propisu. Od početka. Zakon je jasan, za korištenje riječi Zenica potrebna je dozvola. Naravno, socijalne grupe poput Facebooka ne podliježu zakonima BiH i Zenice, ali tu po meni nije problem. Ko ima pravo da istupa U IME Zenice, ne dozvoljavam ja, nijedan novinar, pa ni načelnik, Općina, sud. Odlučuju samo čitaoci, oni koji će shvatiti da ti “lažni” nisu oni za koje se “izdaju”.

U vrijeme kad svaki iole ozbiljniji mobitel može praviti pristojne fotografije, svako je fotoreporter. Tako su portali prepuni dječice koja bukvalno besplatno ili “za kafu” filuju kolege na portalima “ekskluzivnim” fotkama koje imaju jedinu ekskluzivu, jer su oni sami sudionici tog i takvog događaja. U vrijeme kad word, notepad i slične tekst editore ima na svom računaru i moja osmogodišnja kći, svako je novinar. Nedavno tako čitam kako jednog dobronamjernog dječaka prijatelji zovu žurnalistom, jer je par puta slao, i još gore, objavljivao vijesti. U jednom je slučaju promašio naziv događaja i učesnike, u drugom računar mu nije baš najbolje posložio č, ć, đ, dž, u trećem slučaju, postao je slučaj za ispredanje viceva… Ali, on je žurnalista. Za raju.

Nedavno sam jednom policajcu na njegovom uviđaju, a mom terenu, kazao da za novinare priznajem one koji su barem jednom u toku noći ustali iz kreveta, obukli se, otišli u zimsku noć ili mračan tunel, tu napravili priču, ma koje tematike bila. A malo je takvih. U Zenici. I državi zvanoj BiH. Ne malo u općenitom smislu, nego malo u odnosu na ukupan broj onih koji sami sebe takvim nazivaju.

Elektronski 21. vijek omogućio je navalu raznoraznih mreža, grupa, socijalnih, a ustvarri asocijalnih programa, chatova, “fejsbuka” i “fejsbučića”. Nedavni slučaj kad je privatni ispis jednog mladića uzburkao cijelu državu, a i šire, jer su gore spomenuti “mediji” se nasukali na domišljatost dotičnog, te copy/paste prenijeli njegovu futurističku priču, najbolji je primjer za to.

– I policija, komunalno, Općina, tužilaštvo, sud, svi su smatrali mene odgovornim, a ne registrovane medije koji su bez provjere prenijeli moje pisanje na mom privatnom blogu, kazao mi je Dino. I gdje smo sada? Slabo da će mom prijatelju biti bolje od ovih riječi. Drugi moj prijatelj, uz to kolega, reče maloprije – ne znaju oni da ovaj posao znači jako puno izgubljenog vremena, uskraćenih sati od porodice, previše znoja, krvi, truda, a tek onda nakon mnogo mjeseci, neku, nemalu nedostatnu finansijsku zadovoljštinu. Jer, kako mi prije gotovo dvije decenije reče rahmetli Hamza Bakšić, doajen bh. novinarstva, novinarstvo se živi, a ne radi.

– Ko nije spreman da živi 24 sata novinarstvo, radiće, ali nikad neće biti uspješan. Uspješan po pravim mjerilima. Možda na kratke staze, bude neko ili nešto, ali u novinarstvu opstaju i osstaju samo vrijedni, a ne “zvijezde za jedan dan”, kazao mi je Hamza u tadašnjem “Lavu”, današnjem Dubrovniku.

Opet smo kod nazovi medija. U ovo predizborno doba, iako sam zamolio svoje fejsbuk prijatelje da to ne čine, samo za vrijeme pisanja ovog posta (period jedne košarkaške utakmice, na državnoj TV) dobio sam tri ponude za pristupanje raznim opcijama, kandidatima, strankama, grupama. Godinama odbijam prihvatanje bilo čega od bilo koga, nakon što mi je prijatelj koji se bavi marketingom kazao da je najbolje formirati grupu “da li su grudi Selme B. prave – klikni da provjeriš”, a kad se nakupi par hiljada članova, promjeni naziv grupe u Štedne sijalice marke XY i prodaj grupu na direktan ili indirektan način. Fuj.

Nadam se da sam prethodnim pasusom barem malo primirio svog prijatelja, unervoženog jer neko ne koristi, nego zloupotrebljava ime “njegovog” grada. Uvijek će biti “trkača za jedan dan”. Oni su danas NGO/NVO, sutra su lijevi, preksutra desni. Prodali bi “ono” za “ono” samo da se dočepaju. Ipak, nije mi krivo, niti sam ljut na njih. I oni su isti kao OVI. Samo što to neće da priznaju, baš kao što OVI neće da priznaju da bi sutra činili isto, da su oni o-pozicija. Ja lično, čim primjetim da neko “siluje” vijestima, koje nemaju veze sa nazivom posta, grupe, kompanije, odmah brišem svoje prisustvo iz tog legla.

Ok, priznajem. mom drugu neće biti plaho bolje, dok ono malo ljudi koji žive novinarstvo ne lupe šakom o stol i kažu – dosta, ne praavite cirkus, ne dozvoljavamo da svaki ubogi demonstrant opravdano mahne rukom i kaže – ah, to je novinar. Jer su neki “prokurvali” časno ime novinarsko.

A to je dokono nerealizirano smetalo, koje je vidjelo priliku da se nađe u medijima. I tu se prisjetih još jedne dosjetke rahmetli Hamze – doći će vrijeme kad će se lakše dospjeti iz kamere ili mikrofona, nego ispred, kazao mi je na moju žalbu njemu, kako je jedan lokalni zenički glavešina utrpao kćerku među novinare, jer “je u medicini koju je završila previše krvi”. A kad je skontao da ni trun manje krvi ima i u žurnalizmu, prebacio je u logistiku. Zato ja ni danas ne želim da instaliram aplikaciju kojom bi preko mobitela uređivao sajt u kojem sam angažovan. Previše me to podsjeća na mobitel – novinare koji sve znaju, a da nisu izašli na teren, jer samo klikneš – odaberi – pošalji – postavi i eto te usred Dnevnika. I to kao novinar, ne kao gledalac.

Zato prijatelju/prijatelji moji, ne sekirajte se. Novinarstvo će ipak, kad tad, biti i o(p)stati stepenicu iznad onog čime ga dokoni “medijumi” smatraju. Jer oni će akoBogda, ubrzo naći drugu zanimaciju, drugu metodu ispoljavanja svoje pretenciozno nazvane kreativnosti. A kad “zapuca” oni pravi će se opet brojati na prste. A čovjek je čudna biljka. Sve se vrti u krug, pa su i stare šljokice iz sedamdesetih opet u modi. Tako će valjda i novinarstvo, dok se “majstori” ispucaju, opet ostati onima koji ga žive, ali ne za jedan klik “share” dugme i slična pomagala za dokone. A do tada se valjda ugasi i ta “rak rana” mog prijatelja, nazovi “zenička grupa”. Ako se u međuvremenu ne formira još nekoliko sličnih.

(avgust 2010.)