Stevan Filipović

Objavljeno decembra 2015.

Njegov film “Šišanje” u regionu su proglasili kultnim prikazom huliganstva u usponu, a novi, “Pored mene” već je pobrao nagrade i simpatije kritike i publike u pulskoj Areni, sarajevskom SFF-u, Beogradu… Beogradski reditelj Stevan Filipović družio se sa publikom na zeničkoj premijeri filma “Pored mene”, a s njim smo razgovarali dok se spremao za put u BiH.

Početi ću razgovor vašim riječima iz februara 2014. “Kada bismo istim očima vidjeli druge, kao što vidimo sebe, bilo bi nam mnogo bolje”. Je li vaš posao, evo po treći put – da ljudima ukažete na njih same, Vašim očima, jer su gotovo svi na ovim prostorima “slijepi pored očiju”?

 Filipović: Ako čovek ima kapaciteta da, makar na trenutak, pokuša da zamisli kako izgleda svijet iz perspektive drugog ljudskog bića, više će ga razumjeti, i kao rezultat, manje mrziti. Igrom slučaja, razumjevanje tuđih perspektiva, ili bar pokušaji da se one razumiju, je u samoj suštini posla kojim se bavim. Najlakše bi bilo ograditi se, reći da smo mi samo umjetnici, ne bi trebalo da se bavimo politikom. Mislim da ne postoji apolitična umjetnost, jer je i odluka da se držiš podalje od politike takođe – politička odluka.

Čini li vam se da, treći put, govorite “u prazno” i šta kao reditelj ustvari očekujete od svojih djela? Opet ću se poslužiti Vašim “Posao je napravljen, ako promijenite jednog čovjeka”.

Filipović: Ne mislim da angažovana umjetnost govori u prazno, sve je pitanje očekivanja koja imate. Teško da neki film može da promjeni svet preko noći, ali svakako može da natjera bar dio gledalaca da porazmisle o nekim temama, koje im do tad nisu bile bliske. Može i da im pruži perspektivu koju nisu imali, prozor u živote drugih ljudi koje su do tog trenutka svodili na etikete, baš kao i tinejdžeri na početku filma “Pored mene”. Jako je lako reći za nekoga da je “štreber”, “peder”, “huligan”, i otpisati ga, a mnogo je teže pokušati da ga razumiješ. Isto važi i za svijet tzv. “odraslih”, koji svoje susjede lako etiketiraju kao “Hrvate”, “Bošnjake”, “Srbe”, umjesto da se potrude da prvo pokušaju da ih vide kao ljudska bića, pa onda sve ostalo. U razgovorima sa publikom poslije filma, imali smo prilike da vidimo koliko ponekad samo jedan običan razgovor može da pomogne da se razbiju neke predrasude. Problem je što ljudi prođu kroz cijeli obrazovni sistem, a da do takvih razgovora nikad ne dođe.

Danas film ili video-igrice više formiraju stav mladih od književnih klasika. Smatrate li da bi nadležna ministarstva trebala, u Srbiji ili regionu, dovoditi razrede da pogledaju film poput Vašeg “Šišanja” ili novog “Pored mene”.

Filipović: Bolje da mladi u školama pričaju o nekoj genijalnoj igrici ili TV seriji kao što je “Six Feet Under” ili “Battlestar Galactica”, nego da čitaju prozu Dobrice Ćosića, pa da idu u neke nove ratove. Međutim, nije problem u formatu, da li se priča o filmu ili knjizi Dostojevskog, problem je u tome što se mladi ne osposobljavaju za valjanu analizu i interpretaciju pročitanog tj. pogledanog sadržaja. Ne uče se razmišljanju, i izlaze iz tih škola medijski nepismeni, u svijet u kojem su 99% vremena bombardovani medijskim sadržajima. A onda nije ni čudo što gledaju svakakve gluposti, konzumiraju junk-food sa TV-a i interneta, bez mogućnosti da formiraju ukus kroz kritičko mišljenje.

Govorite o mladim ljudima za koje se tvrdi da su lišeni emocija, empatije, vaspitanja, čije nasilničko ponašanje gotovo svakodnevno vidimo – ima li lijeka, odakle početi? Od sistema, jako je uopćeno, od porodice, obrazovanja…ili je kasno? Niste ljekar, dijagnostičar, ali ipak dajete neke dijagnoze u svojim filmovima…

Filipović: Svaka starija generacija za sljedeću kaže da je najgora. Da je tako, svijet bi odavno propao. Mladi emocije nažalost često ispoljavaju kroz agresiju ili apatiju, koje su dvije strane istog novčića. Zato se ovaj film i zove “Pored mene”, počnimo od toga što ćemo primjetiti osobu pored nas, pokušati da joj pomognemo, pa ćemo od te tačke videti kako i šta dalje. U svakom slučaju, teško je govoriti o promjeni svijeta i mlađih generacija, ako ne možemo da korigujemo sebe. Ovo naravno ne znači da im zbog toga treba gledati kroz prste, i skidati sa njih svaku odgovornost, ali znači da im je dosta teže nego, na primjer, njihovim vršnjacima u skandinavskim zemljama.

Uvriježeno je mišljenje da “svak ko valja, ide daleko odavdje da to i pokaže”.

Filipović: Odlazak iz zemlje u kojoj si rođen, napuštanje prijatelja i porodice nije laka odluka. To što puno mladih obrazovanih ljudi odlazi je samo ilustracija do koje mjere smo razočarani i lišeni nade da će se na ovim prostorima situacija ikad promjeniti nabolje. Tu razočaranost i apatiju onda veoma uspješno zloupotrebljavaju oni političari kojima takvo stanje najviše pogoduje – daleko je lakše vladati i manipulisati narodom koji je ubijen u pojam, gladan i neobrazovan. Naravno, narod sam bira te i takve političare, i dijeli veliko parče odgovornosti za sopstvenu sudbinu. U takvim društvima se onda uvek insistira na negativnim i lošim primjerima, čisto da se pokaže ljudima da nisu baš dotakli dno, da uvek može da bude još gore. Poltronski i tabloidizirani mediji ne žive od odgovornog novinarstva, već od eksploatacije crnila i nesreće. To je situacija u Srbiji danas, a vidim da nije puno bolje ni u regionu.

“Šišanje” je već kultni film, sa novim filmom ste već nagrađivani od Pule, preko Sarajevo film festivala.. ipak, šta jednog mladogreditelja više imponuje – priznanje festivala ili reakcije “malih”, u ovom slučaju mladih ljudi?

Filipović: Svi festivali i nagrade su mi važni, ali ipak ništa ne može da se mjeri sa uspehom u bioskopima, ipak je film medij masovne komunikacije, i sve što ste godinama radili dobija pun smisao tek u interakciji sa ljudima koji to gledaju. Jako mi je drago što je i ”Pored mene” skoro stigao ”Šišanje” po broju gledalaca u bioskopima, što su ga mladi prihvatili kao generacijski film, i što kroz neposrednu komunikaciju sa publikom na tribinama koje sam pominjao možemo da čujemo šta gledaoci misle i pokrenemo dalji razgovor o svim temama kojima se u filmu bavimo.

Pri izboru glumaca suočili ste se da mladi glumci ne žele glumiti gej-osobu. Zar to nije poražavajuće, glumci po defaultu trebaju biti lučonoše širokih vidika, a mladi pogotovo u ovakvim društvima, gladni i žedni promjena… Vjeruju li osobe koje su glumile u Vašem filmu, ovom, ali i prethodnim, u ono što Vi filmovima ustvari govorite?

Filipović: Taj problem je bio i tačka fokusa za ovaj film. U razgovoru sa glumcima o razlozima odbijanja da prihvate uloge Lazara i Strahinje, čuli smo najneverovatnije stvari. Od toga da bi prije igrali ubicu nego geja, do toga da uopšte imaju ideju o igranju uloge ”geja” (funkcije, etikete) – a ne kompleksnog ljudskog bića koje je, između ostalog, i gej. Upravo zbog ovoga smo organizovali radionice na kojima se nismo bavili samo pripremanjem scena koje ćemo snimati u filmu, već i edukacijom mladih glumaca i glumica i otvorenim razgovorima o tome kako oni doživljavaju gej prava, nacionalizam, nasilje, ratove u bivšoj Jugoslaviji, i puno drugih tema o kojima se u školama i na fakultetima uglavnom ćuti. Mislim da je taj rad bio koristan i za njih, i za nas, i za film. Najveći kompliment mi je bio kad me je poslije te radionice pozvao jedan od studenata i rekao ”profesore, više nisam apolitičan”. Njihovu generaciju je posebno teško natjerati da razmišljaju o tome, jer im je politika sinonim za nešto prljavo i odvratno – najčešće jer ne razlikuju stranačku i partijsku politiku od političkog u širem smislu, od ideje građanskog aktivizma i mogućnosti promene koja dolazi “odozdo”.

Sjajno ste rekli da mladi mrze samo ono što ne poznaju. Zar to nije najbolja definicija mržnje od 90-tih naovamo… Prvo su nas doveli do situacije da sve manje znamo, a onda da mrzimo..?

Filipović: To je recept koji su lokalni nacionalizmi izuzetno uspešno koristili, možda jedina politika koja je sistematski sprovođena. Ubijanje zajedničkog kulturnog prostora, sječenje veza, komunikacije, brisanje istorije, i generacije odgajane na tom praznom prostoru mržnje i neznanja. Evo danas dok ovo pišem je 29. novembar, a ogroman broj mladih ljudi koji žive na prostoru bivše Jugoslavije i ne zna šta taj datum znači, niti razumije na kojim osnovama je građena država u kojoj sam rođen, i koju su generacije zajedno stvarale i gradile. Nije tu riječ o nekoj idealizaciji ex.YU, ali dovoljno je sa ove vremenske distance pogledati samo statističke podatke o broju izgrađenih škola, bolnica, kulturnih ustanova, broju stanovnika Beograda, Zagreba ili Sarajeva, činjenicu da su svi ti narodi živjeli u kakvom-takvom miru skoro pola vijeka, pa nije teško shvatiti da to nije bilo uludo protraćenih 45 godina, već da je u tom periodu nastao dobar dio onoga što je ljude sa ovih prostora približilo evropskoj civilizaciji. To nije nastalo u Srednjem veku, niti u nekim drugim periodima koje ovdašnji političari i (pseudo)istoričari idealizuju, već u toj državi na koju se sjećanje iz dana u dan sve više zatire.

Zamoliti ću vas i da kažete na kraju nešto o onome na čemu trenutno radite?

Filipović: Pišem tri nova filma, potpuno različita i međusobno, i od onoga što sam do sad radio. Nadam se da ću uspjeti da ih snimim u doglednoj budućnosti, mada je ovde teško prognozirati dalje od sutra.

“Šišanje” u Parlamentu

Filipović: Ima jedna zanimljiva priča vezana za vlast u Srbiji i film ”Šišanje”. Nakon što je film 2011. prikazan u Parlamentu Velike Britanije i na Univerzitetu u Oksfordu, mi smo pokušali da organizujemo besplatnu projekciju za parlamentarce u Srbiji. Od 250 poslanika je na projekciju u bioskop Tuckwood (ni sto metara od Skupštine Srbije) došlo njih – pet! Nešto je bolje bilo u skupštini Vojvodine, gde se pojavila polovina poslanika, ali ova situacija savršeno ilustruje koliko su političari (ne)zainteresovani da išta menjaju. Tako da smo sa ovim filmom uzeli na sebe da organizujemo razgovore sa srednjoškolcima poslije projekcija, i u Srbiji i u regionu, kad god imamo priliku.

O mržnji preko interneta

Kako komentirate stravično užasavajući jezik mržnje putem društvenih mreža, nacionalizam, šovinizam, koji se toleriše, ustvari podgrijava od medija koji puštaju takve prepiske, “sve za klik”. Da li bi svijet, barem ovaj komad u kojem živimo, bio bolji sutra kad bi preko noći nestalo komentara, Facebooka, Foruma…koji ustvari postoje radi dijaloga-mišljenja, a ustvari živimo “da nikad manje dijaloga nije bilo među ljudima”.

Filipović: Anonimnost na internetu hrani trolove i hejtere, kako se to kaže. Ljudi su pod pseudonimima spremni da pišu najnezamislivije gadosti, i zaista pokazuju najgore lice. Pogledajte samo You Tube, nađete neku najlepšu ljubavnu pjesmu sa ovih prostora, a u komentarima će se po pravilu naći paćenici koji će se vrijeđati po nacionalnim osnovama i svađati čije je pleme starije. Mislim da bi ukidanje anonimnosti bio dobar početak, mada je i potpuno ukidanje komentara opcija kojoj su pribjegli mnogi ozbiljni sajtovi u svetu. Mislim da nam svima tek predstoji neka vrsta “velikog spremanja” sajber-prostora, i uspostavljanje istih pravila koja važe i u offline svetu. Zašto bi poziv na nasilje na internetu bio manje kažnjiv od onog na ulici?