Trinaesti juli, dan kad sam preživio strijeljanje

Trinaesti juli, dan kad sam preživio strijeljanje

Kažu da je bitno ponavljati, jer je to najbolji način da se ne zaboravi, ali i da pročitaju, zapamte i shvate oni koji to nisu do tog trenutka. A godišnjice, ma koliko tužne bile, prava su prilika za ponavljanje. 13.7.1993.-13.7.2018.

Bio je 13. juli. Godina 1993. Utorak. Pamtim datum, dan, jer smo se mi, logoraši žepačkog Silosa tog ranog jutra, u svoj svojoj muci zezali sa “ustani radni narode Crne Gore, danas je Dan ustanka”.

Nismo bili “Crnogorci”, jer da nismo sami ustajali i na nogama čekali čuvare, dobijali bi kundakom da se ispravimo i krenemo u kolonu. Zato je bilo bolje biti brži od kundaka.

Postrojavali smo se platou Nove trgovine, tik do Podvožnjaka na ulasku u grad, odnosno prolasku ka Zavidovićima. Kamioni su nas, logoraše u logoru HVO-a Silos Žepče odvodili na kopanje rovova, ka Zavidovićima, ka Zenici, ka Maglaju, ….

Tog dana “zapalo” me je da budem u grupi koja je odvezena negdje prema Krsnom polju, hrvatskom selu između Maglaja i Zavidovića, prekoputa daleko poznatije Bočinje.

Bilo je sve “uredno”, do trenutka dok se nije pojavio neki bijesni mladić sa “šahovnicom”, koji je iz čiste obijesti izdvojio mene i rekao mi da kopam grobno mjesto, mezar, u koji ću onda leći kad me ubije. Rekao je da mu je došlo da ubije jednog “baliju” i da je izbor pao na mene, jer je čuo da sam novinar.

Kopao sam, a onda je naredio da uđem, okrenuo pušku prema meni i opucao. Nastavak priče dugo je i meni samom bio enigma, dok mi ga, u cijelosti, nisu potvrdili logoraši koji su ćutke ispod oka gledali moje strijeljanje.

Nakon praska ja sam prestao vidjeti i ćuti, samo sam ispred lica osjetio toplotu, kao kad priđete otvorenom plamenu, te kako se ta toplina širi, bukvalno curi niz bradu, obraze… Osjetio sam da sam pao u jamu/mezar, ali i da se polako pridižem.. Ubrzo sam shvatio da se ustvari radi o oticanju krvi iz nosa i ušiju…, a polako mi se vraćao i vid, kao kroz tešku maglu…

Ugledao sam “strijelca” kako me uznevjereno gleda i repetira pušku da puca ponovo, cilja me i čuje se samo “škljoc”, ali puška ne opaljuje. Pokušava da je osposobi…

Prve riječi koje sam čuo jeste psovka “J*** te B**, šta t radiš, oni nam trebaju da rade, ne da ih kopamo”.

Pritrčao mi je vojnik koji je to izgovorio golobradi mladić, istih godina kao i prvi, koji je sa mene svukao moju majicu i potkošulju, dodao ih i rekao mi kratko “drži to na licu”. Onda se okrenuo, repetirao pušku, okrenuo je ka ostalim vojnicima HVO i ovom liku, koji je pucao u mene i zagalamio na njega – ovog više nećeš dirat’, ovaj je moj!

Uzalud je “hrabri strijelac” pokušavao, uzevši nečiji pištolj da cilja u mene. I taj mu je pištolj opet blokirao, a on je psujući bacio pištolj o zemlju.

Spasilac me je, u maniru pokrivanja štićenih osoba od strane specijalaca, doveo desetak metara dalje do neke šupice, pored koje je bio parkiran “stojadin”. Rekao je da brzo ulazim na suvozačvo mjesto i bez puštanja puške iz ruku sjeo za volan.

Odvezao me od tog mjesta nazad u Žepče, na kapiji logora dugo se raspravljao sa čuvarima, a onda me uveo unutra. Stajao je pored mene dok se još jednim nisam oprao od krvi, a sa zadnjeg sjedišta automobila dao neku košulju, da obučem. Obzirom da sam sa junskih 92 kg brzo hitao kao 50 (novembarskih) sa koliko ću izaći iz logora, nije bila problem veličina košulje. Uostalom, moda tih julskih dana i nije bila baš IN u Silosu i Žepču.

Na usni je ostao manji razrez, krv je stala, a rana koja je više bila opeklina je zarasla nevjerovatno brzo. Kako smo konstatovali kroz priču u vožnji, metak je vjerovatno prošao tik uz lice, jer sam zakrenuo glavu prema ramenu, tako da je napravio opekline, izazvavši izbijanje krvi iz nosi i ušiju, ali nije zakačio ništa. Ono blokiranje nismo objasnili ni on, ni ja. A obojica smo znali da je to odlučio Neko viši od nas.

Uspio sam saznati i zašto je nepoznati spasilac uradio ovo, osim što je, po naciji prvo čovjek, pa onda vjerovatno Hrvat. Rekao mi je – znam za tebe i žao mi je što ne mogu drukčije da ti pomognem, jer bi streljali mene. Tvoje emisije na radiju sam slušao i uvijek si propagirao zajedništvo, a vidi šta ovi uradiše. Uzgred, tvoja obitelj mi je valjala i lično, Tvoj stric mi je pomogao da nađem posao, nikad niste gledali na naciju, vjeru. pokazali ste da ste ljudi, a zahvaljujući tvojma sam zaradio prve novce u životu. Nikad niste gledali ko je ko i to vam neću zaboraviti.

Nažalost, nisam uspio saznati njegovo ime, jer je rekao da je to nebitno, htio je samo biti čovjek. Danas, 25 godina poslije (tad sam imao 21), red je da se javno zahvalim tom nepoznatom mladiću, što imam priliku da ovo pišem. Nadam se da će nekad, nekako, doći vrijeme da saznam i kako se zove i da budem sretan sa saznanjem da je i on preživio protekli rat.

U šali, sa drugovima, često sam navodio da je 7. novembar, kad sam izašao iz logora, moj drugi rođendan. Ipak, imam i taj treći, najdirektniji, kad sam stajajući u iskopanom mezaru preživio svoje strijeljanje. Postoji još nekoliko “sličnih” situacija tokom 134 dana boravka u logoru HVO-a, ali o njima nekom drugom “rođendanskom” prilikom.