Dražen Žerić Žera, od Malog šlagera 1973. do Crvene Jabuke
Između muzike i i jalijaša sa Bjelava izabrao sam pravu stranu
O počecima i prvim svirkama Jabuke – Sjećanje na poginule kolege – O odmoru sa porodicom, šta sluša, ali i do sada neispričanim tajnama
Iako ni «stasom», a kamoli glasom za njega može da se napiše da je «veteran» bh. scene, Dražen Žerić Žera to, po urađenim iza sebe, zasigurno to jeste. U «Životnoj priči» ove Nedjeljnje Panorame otkrio je do sada nepoznate detalje svoje bigrafije, kazavši da će «to valja jednom zauvijek presjeći raznorazne poluistine i promašaje.
– Rođen sam dan poslije Loše iz «Orkestra». On 19. jula, ja 20. jula 1964. On je rođen u Banjoj Luci, ja u Mostaru, a obojicu prati to da ni mjesec nismo živjeli u mjestima rođenja, nego od pelena, jaslica, vrtića, škola, prvih ljubavi, cijelo vrijeme smo bili u Sarajevu, kaže Žera, dodajući da je za sebe govorio da je «dijete sa Bjelava kojem je uvijek bila draža lopta nego klavir».
– Hvala Bogu nisam svirao violinu, nego klavir, ne znam kako bi prošao mahalom. Tada je bilo prosto neshvatljivo da se neko prihvati instrumenta. Završio sam ipak Nižu muzičku. Ubrzo se selimo malo niže, u komšiluk Emira Kusturice, a kasnije u centar, kod Narodnog pozorišta i «Sirana», priča o svom «satrajevskom putu» Žera.
Govoreći o nastajanju grupe koja je obilježila njegov život, ali i živote mladih širom balkanskih prostora, Žera kaže «da je na internetu pročitao silne verzije, od kojih malo imaju utemeljenje u istini».
– Nastali smo u ljeto 1985. Prvo okupljanje imali smo Zlatan Arslanagić, Dražen Ričl, ja sam treći došao, onda je došao Aljoša Buha, pa Cunja (Darko Jelčić, op.a.). sa probama smo počeli u septembru, onda poslali demo snimke Škarici (Siniša, tadašnji Jugoton), odobreni su u decembru, a prva ploča je izašla u martu 1986. godine. Prosto mi je muka kad vidim preko interneta, sve znaju, a pojma nemaju, navodi.
Draženovi roditelji su profesori matematike i tehničkog odgoja, a kako kaže, ne zna da je iko u široj familiji imao sklonosti ka muziciranju, pjevanju… Brat je informatičar, živi u Rimu.
– Čola je bio student moje majke. Ona ga je obožavala i tako je krenulo. Čola me je poveo, doveo, a znaš, svaka majka više voli da joj dijete ide u Muzičku školu nego da mahala povazdan na ulici, biti jalijaš, kaže sa osmijehom o svojim muzičkim počecima, dodajući da je brzo uvidio da je izabrao «pravu stranu».
Na inicijativu Zdravka Čolića Žera je bio učesnik «Malog šlagera 1973», a inicijative da se «prihvati harmonike, violine ili drugih instrumenata, odbijao je u startu.
– Ja sam htio gitaru, ali je bila zauzeta. Klavir je bio kompromis, ne moraš ga nositi kroz čaršiju, ne vidi se da si muzičar. Harmonike sam se užasavao, tu me nije uspio premuntat pokojni Jovica Petković. Čuj, dijete koje je odraslo na Led Zeppelinu, metal, duga kosa, sad harmonika ili violina, jednostavno, nije išlo, svi su trebali biti frajerčići. Ma is a klavirom je bio problem. Uvijek smo govorili – frajer svira cijelu noć «Krivo je more», na kraju svi odvedu koke, on ostane sam svirat (smijeh) priča Žera o «odabiru» instrumenta.
I tako je krenulo. Zahvaljujući Želimiru Altarcu Čičku Žera i ekipa dobijaju priliku da se iskažu. Od pedesetak tada aktivnih bendova isprofilisalo se njih pet – šest, koji su poslije poharali bivšu državu, kroz «sarajevsku rok školu».
– Svirke su potom preko Čička Bilče u Domu mladih, na Skenderiji. Od Baobaba, koji je postao Hari Mata Hari, Merlina koji se kasnije pojavio, do nas koji smo u startu bili «Tina», Znaka Sreće, Žaoke, Pušenja, benda Kako Kad… Sad toliko godina poslije, ispričaću kako smo svi koristili instrumente Ljubiše Racića (Formula 4). On je to vezivao lancima, vadio osigurače, dolje ih je skladištio. Mi smo našli načina da to sve aktiviramo, a onda vratimo u «prvobitno» stanje. Nadam se da se neće ljutiti toliko godina poslije (smijeh).
Ratni koncert života
Kroz svoju karijeru imao je hiljade nastupa, a kao «priču života» ističe ratni koncert u Narodnom pozorištu kojeg je omogućio Nermin Tulić.
– Sakupili smo ostatke sarajevskih bendova i formirali grupu «Trafo ulje», naziv je jasan onima koji su ovdje bili u ratu. Tih godina su u svijetu bili popularni «anplagd» (unplugged» koncerti bez struje, samo akustika i glas. Mi smo imali svaki takav, jer nije bilo struje. Premuntali smo neke Francuze da to snime, furka je bila da hoćemo takav koncert, a ustvari nije drukčije ni moglo biti. Ima snimak na VHS-u, a nakon rata, 1995. je snimak završio i na traci, vinilu. Te pjesme su postale kasnije hitovi. To je koncert, uz pripreme i probe u CDA, koji je poseban i uvijek će biti poseban u mom životu, jer je antologijski, a nije imao nikakvu ni najavu, kaže Dražen, dodajući da je tada nastao «Vojnik sreće» sa Merlinom. Uz ovaj ratni, ističe beogradski koncert prvobitne ekipe «Jabuke» pred 300 hiljada ljudi, kao i nedavni, koji će zasigurno postati antologijski, u Sarajevu, povodom 25 godina benda.
Na spominjanje stradanja njegovih kolega u Jablanici pri odlasku na koncert, Žera bukvalno zastaje i kaže da je to, koliko god prošlo vremena, ipak bila prekretnica u životima mnogih ljudi njegovog doba.
Pričajući o porodici, Dražen kaže da bi se «ranije oženio da je Bog tako htio».
– Neko se oženi sa 25, neko sa 45. Nemam više toliko vremena za odmor, ali kad dođem sa puta, provodim vrijeme sa suprugom i blizankama, to je baš aktivni odmor, kaže Žera.
Priča o «starkama», 280 pari patika tenisica kaže da je jednostavno «vezana nepravedno samo uz njega».
– Cijela generacija prije mene, moja možda i nakon moje je nosila «starke». Levis ili slično, patike, to je bila uniforma i svi smo se tako oblačili. Ja sma patike izbjegao na nekoliko sahrana, dženaza, iz pristojnosti i na vlastitoj svadbi (smijeh). Bilo mi je baš ružno da govore eno papka iz Sarajeva ženi se u patikama. Obukao sam se propisno, ali poslije «da» jedva sam čekao da se raskomotim. Doktori, profesori, sportisti, svi su ih nosili, e sad mene su zapamtili, kaže.
Na kraju razgovora otkriva nam i šta se nađe na njegovom CD-u, u autu, u stanu…
– Sarajevska scena, Čola, Indexi, Balašević, Bajaga, Kazalište, Oliver, pokojni Toše, to je neki moj dijapazon. Od naših, Bježi kišo s prozora, Dirlija, naša prva ploča uvijek je urezana, jače nego ostale…..
Razgovarao: Adnan DŽONLIĆ, oktobar 2011. Objavljeno u Dnevnom avazu, prilog Nedjeljnja Panorama
Dueti
– Dueti dođu s godinama. Ovaj zadnji s Bebekom, to sam ja želio. Sa Lošom sam se sreo, slučajno. Jednostavno, ima pjesmu, imaš pjesmu. Loši sam kazao – kad budemo sjedili za 30 godina na Hvaru sa unučadima, prelistavali slike, puštaćemo pjesmu.
Bacila je sve niz rijeku
Mnogo se pisalo o mojim bivšim, o vezama pjevača i slično. Mnogo i svašta. Ja sma imao dugu vezu u sarajevu i bivša je pobacila, imala abortus. Tada nije bilo mobitela, nije bilo dojavljivanja, a pričalo se svašta. I Davorin (Popović) je imao jednu sličnu situaciju u životu. Sve to je dovelo do pjesme «Bacila je sve niz rijeku» i njena simbolika nije slučajnost, nego plod iskustva na vlastitoj koži. Mislim da ću ovime začepiti mnoga mahalaška naklapanja. To je bilo krajem osamdesetih.
Aljoša Buha
Aljoša (Buha) je rođeni Zeničanin, poslije se preselio u Sarajevo. On i Ričl (Dražen) su bili sa nama jedno tkivo, duša, više tijela. Tako smo funkcionisali, zato smo tako i zvučali. Nikad se nismo oporavili od šoka i gubitka nekog sa kojim si se pogledom razumio. Toliko godina poslije, sa nama je u Bijeljini, gdje sada živi, zasvirao po prvi put drugi Aljoša, njegov brat istog imena, koji toliko gaji uspomenu na brata, ima sve njegove slike, gitare. Ne bojim se, ali će svima sigurno biti teško u Zenici 4. novembra kad brat Aljoša Buha zasvira baš u Zenici. Prije koncerta ćemo otići na Aljošin grob.
Parkuša
– Sve je počelo u Parkuši. Kafana Park je mjesto koje treba uvesti u turističku ponudu grada Sarajeva. Srce mi se slama kad vidim da je to danas pola banka, a pola ništa, nešto…Da je ona u Londonu i da je imala takav status, to bi danas bio muzej. Toliko ljudi ima koji prate ex.Yu muzičku scenud a bi i kao muzej imala više posjetilaca.
Ljubav zvana «Bosna»
– Bili smo generacija koja je odrastala uz šampionski put košarkaša «Bosne». Iako tradicionalno okrenuti nogometu, u to vrijeme se košarka igrala 20 sati dnevno, na garažama, u i ispred škola, dvorištima, sve je bilo koš, svi smo imali uzore, pravili rekvizite, bili zaraženi tadašnjom postavom. Bila su to vremena entuzijazma i posvećenosti koja se izgleda nikad neće vratiti.