Categories
Odabrani tekstovi

Ljetovanje u regionu: Zašto Albanija? Moje iskustvo iz Drača, Sarande i Ksamila

Ljetovanje u regionu: Zašto Albanija? Moje iskustvo iz Drača, Sarande i Ksamila – Bilo je ovo moje treće putovanje u “zemlju orlova”, a polemike u medijima i na društvenim mrežama nagnale su me da napišem svoj lični, subjektivni stav, koji nije produkt nikakvog plaćenog oglašavanja, usluge ili aranžmana sa bilo kojom agencijom, turističkom lokacijom ili slično. Sve svojim novcem, svojim planom i za svoj ćeif. Zato oni koji se eventualno ne slože s napisanim imaju sjajnu priliku da kod sebe napišu drukčije dojmove.

Prije dvije godine sam bio vrlo subjektivan i ličan u opisu boravka u Istanbulu, pa su mi se javili ljudi iz Novog Sada, Sarajeva, Kruševca, Rijeke… koji su tražili dodatne informacije, ali i kasnije zahvaljivali, jer su im neke crtice vrlo pomogli.

U Albaniju smo prvi put otišli prije 2015., a onda 2016. godine. Oba puta u Drač, oba puta preko Šćepan polja, oba puta u predgrađe zvano Golem, u dva od desetina hotela koji se nalaze na dugoj plaži grada kojeg Albanci zovu Dureš (Durres).

Bio je to “plastičan primjer” kako razbiti predrasude. Prvo o težini saobraćajnice kod Šćepan polja, između Foče i graničnog prijelaza sa Crnom Gorom. Desetak metara makadama i desetak kilometara uske ceste, sa neravninama i mogućnošću da se sporazumno morate mimoići s vozilom iz drugog smjera. Za nas koji koristimo automobile na području Zenice, ništa stravično i neviđeno 🙂 🙂 🙂

Do Drača se putuje najbrže preko pomenutog prijelaza nadomak Foče, pa na Podgoricu, pa maleni Tuzi, koji je na granici Crne Gore i Albanije, pa pravo ka aerodromu Tirana, a onda na jug ka Draču. Neću o dužini vožnje, sve ovisi čime ide, s kime idete i šta zateknete na putu. Ima Google Maps, pa računajte.

O Draču neću puno, jer mnogo Zeničana, Bosanca i Hercegovaca putuje sad već dolje. Danas vidjeh da su ugostitelji u Golemu (prigradski dio sa plažom) već i menije s hranom počeli štampati na bosanskom jeziku, sa mnogo manje grešaka nego ih bosanci prave npr. na engleskom.

U Albaniju smo otišli da vidimo nešto dručkije, da upoznamo novu državu, da dodatno razbijemo predrasude i – da se ne lažemo, da prođemo jeftinije, znatno jeftinije od Hrvatske i jeftinije od Crne Gore.

Nisam neko ko uživa u sedmodnevnom ležanju na ležaljci, izgaranju radi boje i mazanju dopodne kremama, uljima, uvečer jogurtima radi saniranja opekline 🙂 Zato je put u Drač bio sjajan da upoznamo i grad, da trknemo do Tirane, do koje je tridesetak kilometara…

Uglavnom, većina vas zna ono što bih napisao o Draču, a ako ne zna, neko je to već ubacio na “papir”, odnosno u članke. Zato sam ja ove godine s porodicom dogovorio novo “istraživanje”, a sve bazirano na opaski dragog prijatelja Nermina, koji je “sažvakao” cijelu albansku rivijeru, te mi rekao – idi u Sarandu i prema Ksamilu, nećeš se pokajati. I nisam. I vrijedi svakog km ili sata.

Do Sarande, u odnosu na Drač, ima dodatnih tri sata vožnje, cca 220 km, uglavnom autoputa ili brze ceste, uz par serpentina i vijugavih živopisnih dionica.

Grad sa nekih 50-ak hiljada stanovnika ima na stotine hotela. Ne znam da li iko u gradu zna koliko ima smještanih kapaciteta u svojevrsnom urbanističkom “neplanu”, ali obzirom na to da mi je poznata dalja i bliža istorija te države, mogu ponizno pristati da su oni za nas daleki nedostižni zapad, makar u pojedinim situacijama možete dodati i prefiks “poludivlji”.

Za put u Sarandu, Drač, Albaniju trebate se naoružati samo i isključivo živcima i staloženošću, da vas iz takta ne izbace uglavnom mladi nadobudni vlasnici bijesnih vozilica, koji će vas na semaforu preteći desnom stranom, preko trotoara, travom, pored policajca, provlačeći se gdje vi ne bi biciklo provukli… I to je to… Za tri puta, ukupno 22, 23 dana vožnje automobilom po Albaniji, vidio sam pet-šest saobraćajki, uvijek i samo između domaćih vozača, jer su stranci uglavnom zatečeni nekulturom i nepoštovanjem propisa. I uglavnom, to je to što mi se ne sviđa. A sad ono drugo.

U Sarandi smo odabrali hotel na osami, malo van grada, praktično idealan za porodice s djecom, zbog dva bazena, jedan za klince, što zbog igraonica na otvorenom i u prizemlju. Ali, dodatno tu je divan mini-park sa debelom hladovinom, te vlastita plaža sa besplatnim ležaljkama, suncobranima. Nisam fan šljunčanih plaža, ali to je opet nešto lično, tako da je hotelski bazen sasvim solidna kompenzacija… Između se nalaze hotelski bar i restoran, za one koji ne žele da se izležavaju, tako da za svakog u hotelu sa 4* ima ponešto. I da, uz redovno dnevno mijenjanje peškira, posteljine, vrlo dobar i raznolik doručak, uračunate ležaljke i suncobrane na plaži i hotelskom bazenu, plaćenih 400 KM po osobi za sedam noćenja sa doručkom, mislim da opravdava svaku KM. Volio bih da čujem da ima negdje u regionu za toliko para toliko usluge.

Hotel u kojem smo odsjeli, Bahamas.

Prema ocjenama “picajliziranih” korisnika na Bookingu, najveća zamjerka im je slab wifi, odnosno njegov nedostatak u sobama. Iako to jasno piše u opisu hotela, tj. da je wifi dostupan samo u prizemlju, a ne i sobama, vlasnik hotela je to pokušao djelimično riješiti sa usmjerivačkima signala postavljenim oko zgrade na stubovima, ali da se na tome još raditi. Ovako, wifi imate, jes da piše da nemate, ali kad već imate, onda vam krivo što ne radi baš potaman.

Moja preporuka je da, čim uđete u Albaniju, ako vam baš život ovisi o internetu, kupite 14-dnevnu turist SIM karticu za 4G internet, koja kod operatera Vodafone košta 20 KM (10 eura) plus 1,5 KM za samu karticu, čime dobijete 10 GB interneta i masu minuta razgovora, što prema Albaniji, što prema Evropi.

Iz hotela Bahamas do centra Sarande, čije prve zgrade se nalaze prekoputa hotela, dolazi se zaobilaznicom, nešto kao GGM u Zenici, za 5-8 minuta, ovisi o intenzitetu saobraćaja. Parking u gradu je uglavnom besplatan, može se naći nakon 2-3 minute traganja, a postoje naravno i parkinzi uz plaćanje, pred hotelima, boljim restoranima… Uglavnom, besplatan parking u 20h uvečer, 50 – 100 metara od Rive, glavnog šetališta, u nekoj od 3-4 glavne ulice, nađete bez po muke, uprkos hiljadama vozila.

Saranda: iz grada

Cijene u samoposlugama su zeničke, bosanske, nešto je skuplje, nešto jeftinije nego u našim marketima tipa Bingo, Konzum… Neću govoriti o cijenema u hotelu, obzirom da su one znatno niže od hrvatskih hotela, odnosno prilagođeni lokalnom (albanskom) tržištu i konkurenciji. Navest ću samo neke primjere iz grada. Šesdeset (60) leka – 1 KM, 120 – euro. Plus minus, ovisi gdje mijenjate, ali tako se računa.

Kugla sladoleda iz frižidera se prodaje za 50 leka, kafu možete popiti za 50 do 100 leka, kapućino 100-150. Pizza, od 300 do 900 leka, dakle od 5 KM do 15, ovisno kakvu uzmete. Govorim o cijenama u restoranima tipa Limani B & B, koji su u centru centra šetališta (Rive).

Sokovi (Pepsi, Coca Cola) su cca 2, 5 KM, čak i na sjajnoj lokaciji Tvrđave iznad grada, u koju je ulaz besplatan, parking besplatan. Neshvatljivo, ali pogodno. Pogledajte kakav pogled vam se pruža potpuno besplatno i sjetite se nekih regionalnih vidikovaca do kojih ne možete doći bez 20-30 KM, plus parking, plus stravične cijene pića…

Jela od ribe, barem ona koja sam ja “ulovio” gledajući menije, se mogu naručiti od 10 do nekih 20-30ak KM, što je opet vrlo prihvatljivo.

Ok, možda ne bih baš plakao za ljetovanjem u samoj Sarandi, previše zgusnuto, ništa specijalna plaža, blizina brodova i luke. Ali kao grad za izlazak, sasvim prihvatljivo. I više od toga. Nisam u godinama da ganjam neki aktivan noćni život, muzike, diskoteke, pa vam o tome baš i ne mogu, pitajte druge.

Šta se mora vidjeti?

Osim pomenute tvrđave sa sjanim pogledom na 14 km udaljen grčki otk Krf, ali i albansko zaleđe, te jezero i područje prema Ksamilu, mora se otputovati u zaleđe, nekih 20-ak km ka Đirokasteru (ka Draču i Bosni) posjetiti “Plavo oko”, nevjerovatan nacionalni parkić sa sjajnim izvorima ledene vode i prilično netaknutim okruženjem. NAPOMINJEM, fotografije koje slijede nisu retuširane, uopće niti imam photoshop niti drukčije mogu objasniti to bogatstvo boja koje oči jednostavno ne mogu upiti… I da, tamo se ulaz plaća, nekih 3 KM za porodicu i auto. I tamo je Coca Cola oko 2, 5 KM. A janjetina desetak KM.

Plavo oko – nacionalni park i vrelo rijeke Bistrice

I na kraju, Ksamil. da sam znao kako ima lijepe plaže, sigurno bih tamo tražio smještaj. A dvosoban stan za petero sa kuhinjom i dvije spavaće možete iznajmiti 100 metara od plaže, sa parkingom auta u dvorištu, za recimo 70-80 KM u avgustu, odnosno 15-ak KM po osobi. U Ksamilu smo platili ležaljke, dvije ležaljke i suncobran na Bora-Bora, čuvenoj plaži je 15 KM. I tamo smo auto parkirali, besplatno, uz malo sreće, dva tri metra od prvih ležaljki na plaži. teže je bilo naći slobodne ležaljke, nego parking.

Od Ksamila do Sarande je manje od 10 km, tako da je sve u dometu vožnje. iza Ksamila je još jedan nacionalni park, sa kulama, šumama, mnogo toga za obići, ali to za neko naredno putovanje….

Jonsko more, kristalni bijeli pijesak i nevjerovatne boje izuzetno čistog mora u Ksamilu, te čisto more i šljunčane plaže u sarandi su nešto što treba vidjeti. nismo trajektom išli na Krf, u Grčku koju vidite okom, neki jesu i to. Čak je i otrant, to vam je ona “štikla” na karti – “čizmi” Italije, za lijepa dana vidljiv okom. Znači, nevjerovatna tromeđa i drukčije, mnogo toga je drukčije.

Neko na odmoru želi da 30 puta leži pod istim drvetom, da jede istu hranu, da vidi iste ljude. Nekom je cool da sretne komšije 25 godina u istoj sedmici, pod istim borom… Neko želi promijeniti, učiti, saznati, vidjeti drugo. Jasno je da je priča o Albaniji, a pogotovo Sarandi i Ksamilu. za ove druge. Neću vas nagovarati, ne idite u Hrvatsku, Crnu Goru, idite u Albaniju. Neko drugi će reći da je njihov turizam još u razvoju. ko zna šta će biti kad dođu pameti, pa recimo počnu naplaćivati parking, ulaze u tvrđave.

Uz više od 300 sunčanih dana u godini, Saranda i okolina za sada, ima toliko toga što vrijedi vidjeti za, prilično, male novce. Ostalo neka kažu fotografije. Raspoložen za upite.

Categories
Moja biografija

Bio je 27. maj. 1993.

Ne, ljudi koje je na pravdi Boga ubio terorista nisu poginuli. Oni su ubijeni. Pogine se u saobraćajki, kad se izgubi kontrola nad vozilom. Pogine se u nesreći. Ovo nije bila nesreća. Nesretni slučaj.

Ovo je bilo ubistvo. Tog 27. maja, 1993. je bio četvrtak. Po nekakvom nepisanom rasporedu između starijeg kolege, pokojnog Viktora Bobana i mene, ja sam trebao napraviti “krug” i “pokupiti” informacije za redovno javljanje za programe Radija i Televizije BiH. Bilo je oko podneva i imao sam još vremena da uradim potrebno.

U prostor kojeg od djetinjstva znam kao knjižara prekoputa banke (kod “semafora”) smjestila se apoteka, a u ratu očigledno znatno potrebniji objekt, a njeno dvokratno radno vrijeme više je bilo uslovljeno slabom ponudom lijekova, nego potrebama građana.

Već sam bio prilično u podugačkom redu kad je s dežure iz “Instalacija” naišao otac Husejn. Kombinacija radne i ratne obaveze, firma koja je “zamrznuta”, ali je treba čuvati, teško je padao doživotnom “terencu” kao što je on. radio je u Njemačkoj, Iraku, po cijeloj ex.Jugoslaviji, od Bosilegrada na jugu Srbije do Maribora. Gdjegod je “Krivaja” radila, radio je i njegov tim. Onda je došao rat i sve je stalo. Pa i “Krivaja”.

Nije se htio puno raspravljati, iako umoran zbog noćne dežure rekao je – idi ti, radi ja ću ostati u redu. Bilo je potrebno uzeti neke lijekove za mamu, pa će on s lijekovima kući, a ja bi ih ionako kući donio tek uvečer….

U mom “krugu” traganja za informacijama obilazio sam štabove, centrale, vojnu, Civilne zaštite, policije, općine…Oni koji znaju Zavidoviće, znaju da su svi u krugu od nekoliko stotina metara.

Bilo je oko 13,30 i kretao sam se u “kvadratu” između zgrada u kojoj je i danas kabinet načelnika, općinska uprava, policija, sud, pošta…. kad je odjeknula prva detonacija, a komadi stakla počeli padati sa zgrada. Utrčao sam u općinu i logično, birao stranu zgrade dalje od četničkih položaja.

Ubrzo je uslijedila i druga detonacija, a onda se smirilo. Ljudi su nastavili svoje aktivnosti, a kako su novi ulazili u zgradu, vidio sam da me, blago rečeno, čudno gledaju.

Ne mogu se sjetiti ko je prvi rekao – a ubrzo je stigao i čika Viki (Viktor Boban). Rekli su mi da je granata pala negdje kod banke, te da je ima puno žrtava. I da je u ratnu bolnicu, koja se nalazi u podrumu hotela Kristal, prebačen i moj otac.

Odmah sam shvatio, obzirom na blizinu, da nije preživio. Ipak. Krenuo sam vani, a svako ko na koga sam naišao, pokušao je da me zaustavi.

Uzalud, izašao sam i u nekom slijepilu išao ka tom mjestu, a onda dalje ka mostu i hotelu/bolnici. Kod apoteke su ostale samo krhotine i ostaci odjeće, čak na mostu je bilo krvi, kasnije ću saznati da je jedan drag momak tu ostao bez ruke od gelera koji je doletio od apoteke.

U bolnici su bili dragi doktori i osoblje, koji su rekli da sjednem, napravili mi kafu i potvrdili da je otac dovezen – mrtav. Dozvolili su da ga vidim, a onda izveli. Rekli su da je najbolje da idem kući i dali mi pratnju.

Otišao sam na vrata, kao u nekakvom snu, sjećam se da je mami odmah bilo jasno, čim smo došli. Ostavio sam je u podrumu, gdje su se skrivali svi stanari, a ja sam krenuo – nazad. Rekao sam – treba završiti izvještaj. Iako je u međuvremenu podatke o zločinu prikupio čika Viki, dao je cedulje sa podacima meni.

Javljanje se obavljalo preko radioamaterskog uređaja, kojeg su često ometali četnici, spriječavajući nas da dostavimo izvještaj. Oni koji su slušali radijske izvještaje sjećajus e koliko je loš ton bio, upravo zbog ometanja. Nekad se nije ni uspjelo, jer su njihovi uređaji, preuzeti od bivše Armije, znatno jači.

I tog dana su ometali, a onda sam ja u jednom trenutku – rekao – slušaj, ubili ste mi oca, pusti me da predam izvještaj i da idem kući. Istog trena je prestalo ometanje, a osoba s druge strane je kratko rekao – žao mi je, izvini, predaj izvještaj. I tako je bilo – sjećam se “neprofesionalnosti” na kraju izvještaja, jer sam na kraju rekao “da je među ubijenim danas u Zavidovićima i otac vašeg izvještača”. ….. Isključio uređaj i otišao kući…

Ni danas, 26 godina poslije, sve mi je kao u snu. Kadgod prođem pored tog mjesta, prođem tako brzo i to uglavnom u automobilu… U banku, a i knjižaru/apoteku (mislim da je sad neka treća radnja) nisam ušao nikad više. Sjećam se da je grupa entuzijasta u par navrata čistila malu spomen-ploču, ali da mjesto najvećeg masakra u Zavidovićima nikad nije adekvatno obilježeno.

Očevo ime i imena ostalih ubijenih nalazi se na centralnom spomeniku, tik ispod škole koju sam pohađao. Nikad niko od zločinaca, možda isti oni odgovorni za tuzlansku kapiju, nisu zatvoreni. Nisu odslužili ovozemaljsku kaznu.

Izvjesno stvorenje, koje je sebe nazivalo voditeljem, Ozren Jorganović, na četničkom radiju koji je nosio ime po lijepoj bosanskoj planini likovao je i naslađivao se ubistvu mog oca i ostalih Zavidovićana. Sreo sam ga skroo 20 godina poslije, usred Ozrena, na jednom skupu, i pogledao ga. On je spustio pogled (već su mu rekli ko sam), i izašao, bez riječi. Nisam se radovao kad sam nekoliko mjeseci poslije čuo da je umro nakon kraće bolesti. Onaj Gore najbolje zna.

Zato kažem – oni koji su, kao civili, kilometrima od bojišta likvidirani iznenada bez mogućnosti da znaju, a kamoli odgovore, su ubijeni, nikako poginuli.

A ja, kao u snu, vrlo brzo sam se vratio obavezama, da bi nepun mjesec kasnije, 24. juna krenuo ka susjednom Žepču, na još jedan ratni teren izvještača. No, tog dana je počeo napad HVO-a i ja sam zaglavio u Žepču, odveden u jedan od najvećih logora u BiH sa hiljadama drugih. O tome sam pisao na drugim mjestima.

I dok god ne bude i pravde ovdje, među nama, ne mogu očekivati ili nadati se da će nam biti puno bolje. Ubice, teroristi s brda koji su terorisali Bosance i Hercegovce četiri godine su još na slobodi. kažnjeno ih je paar desetina, a stotine istih ili gorih danas se smije na ovakve datume. I sjećanja.

Ipak, sjećanje na 27.maj ostaje u dušama i srcima pravih Zavidovićana i onih koji su izgubili nekog. A vlast(i) će se mijenjati, uglavnom ignorišući da adekvatno obilježe taj datum i taj pomen.

Categories
Odabrani tekstovi

FOTO: regija Veneto – Venecija (Padova, Verona, Lago di Gardo i Lido di Jesolo i okolina) – sjever Italije – kraj marta 2019.

FOTO: regija Veneto – Venecija (Padova, Verona, Lago di Gardo i Lido di Jesolo i okolina) – sjever Italije – kraj marta 2019. – Na početku odmah da razriješim nečiju moguću dilemu – to što hvalim sistem iznajmljivanja stanova putem platforme AIRBNB.com ne znači da od njih imam “procenat”, niti bilo kakvu naknadu, nego samo prenosim vlastito pozitivno iskustvo sa ovim sistemom, ne tvrdeći da neki drugi (Booking.com, Couchsurfing, WWOOF, Skyscanner, BeWelcome….) nije također dobar ili ima neke svoje prednosti.

I da, tekst manje-više, ali da bi stekli dojam kako je sve izgledalo, treba vam da odvojite malo više vremena i da pregledate veoma obimnu galeriju – znam, mogao sam od objavljenih 380 da odaberem neke, ali nisam želio, ko ima strpljenja, može “prošetati” kroz sedmicu onako kako sam je ja vidio.

Dakle, opet smo mini-raspust proveli van BiH, a ovaj put su dame birale – pa smo završili u Veneciji i dijelu sjevernog dijela Italije.

Za domaćina je izabran Francesco, te njegov stan (na linku ) možete iznajmiti za oko 50 eura po danu. Jedan “bračni” krevet, dva posebna u drugoj sobi, te trosjed u dnevnom boravku omogućava boravak do šest osoba, pa sami procjenite koliko vas košta uživanje u sedamdesetak m2, a uz stan na korištenje dobijete i terasu od cca 80-ak kvadrata, koja se nalazi sa sve četiri strane stana, koji je na trećem spratu u mirnom kvartu “kopnenog” dijela Venecije, u venecijanskoj općini Mestre. da nas je bilo šestero, to bi bio skoro pa smiješno jeftin smještaj.

U stanu kojeg smo mi iznajmili imate sve, od parkinga ispred, pa do frižidera, kafe aparata, perilice, veš mašine, pegle, mikrovalne, do čajeva i začina, mapa, kataloga, vlasnika “na liniji” štagod vam zatreba….

Zašto ovaj ili ovakav stan? Jer pedesetak metara dalje imate tramvajsku stanicu, koja vas vodi na otok, Veneciju, za 1, 5 eura. Kupite “paket” od deset karata za 14 eura. Vaša je odluka žalite li se švercati i sebi ugroziti rahatluk ljetovanja, ali mi revizore niti kontrolore nismo vidjeli u svojih desetak putovanja tamo-ovamo, baš kao što ih nismo sreli ni u Beču, Pragu, Istanbulu… ali smo svaki put uredno kupili, čekirali i trošili na putne karte, vodeći se one “možeš se švercat’, ali do jednom…”

E sad, Venecija… razmišljao sam cijelim putem da li da vam bilježim šta, kako, gdje, a onda se sjetih jedne rečenice koja najbolje održava ono što uistinu treba uraditi u Veneciji – Neko, negdje, na jednoj stranici preporuka napisa – u Veneciji vam je najbolje da se pustite i šetate, zalutate, idete tamo ovamo…jednostavno se opustite i idete dok vas noge služe..

Upravo to smo i činili, pa smo dnevno prelazili i do 28.500 koraka, odnosno 22-23 kilometra po danu 🙂 Naravno, preporučujem da u Google Maps koristite opciju IZVANMREŽNE KARTE / OFFLINE MAPS, da odaberete negdje pri wifi-ju Veneciju (i sve ostalo što želite posjetiti) i snimite offline mapu… čisto da vidite šta obilazite, blizu čega ste, šta još obići….

Za nekih šesdesetak kilometara provodanih po Veneciji MOOOOŽDA jednom, dvaput da smo došli u slijepu ulicu, te da smo se vratili desetak metara nazad, sve ostalo vodi nekuda, a svaka ulica jue za sebe, svaka kuća je slika..koja odmara… Zato sam i odlučio da vas “smorim” sa stotinama fotografija i da vidite ono što sam ja vidio. Ustvari djelić onog što sam ja i moji najmiliji zabilježili tokom protekle sedmice.

Ipak, evo nekih savjeta – do Venecije je oko 750 kilometara, ovisno kojim putem se odlučite. Najbolje je Doboj – Prnjavor – Banja Luka – Gradiška (autoput, cca 7 KM), onda autoputem kroz Hrvatsku od Okučana do Zagreba i dalje ka Ljubljani i Novom Mestu (cca 14-ak KM), a kroz Sloveniju toplo preporučujem vinjete – kolikog mala bila, uzme vam 15 eura za sedmicu, a ako probate naseljima mimo autoputa vidjećete prelijepu državu, ali se i napatitit da izbjegnete da izađete na autoput i time rizikujete visoke kazne. Doduše, mi smo kupili vinjetu, ali u povratku su Slovenci raskopali autoput kod Postojne i blizu Hrvatske, pa smo vozili prva-druga i selima oko Postojne..samo to “nije tema današnje emisije”, nego je samo loša sreća koju sam dijelio sa stotinama vozača u koloni psujući Slovenske autoceste…

U Italiji, od iza Postojne idete na Udine (ne na Trst) i pravo ka Veneciji. U samoj “ostrvskoj” Veneciji najjeftiniji parking koji sam pronašao je 26 eura dan, i to u zgradama-garažama, pa je zato najbolje iznajmiti stan na kopnu i za tri eura ići kopno-ostrvo-kopno, nego plaćati skupi parking, a opet morate pješačiti. Ako idete svojim vozilom, naravno. Tramvaji i busevi na ostrvo i natrag na kopno idu svakih 10 minuta od 6.00 do 23.50, a imate i voz…koji nisam provjeravao… Eh da, linija T1 “crvena linija” je najbolja i vodi od Favara na periferiji preko Mestra gdje smo mi bili do samog trga u Veneciji. Karta od 1,5 eura vrijedi 75 minuta od poništavanja, pa možete otići i vratiti se za jednu kartu 🙂

Kome se ne troše pare po restoranima, može do prilično povoljnih samoposluga, kući spremiti sendviča, sokova i pravac u osvajanje Venecije. Ko želi da troši novce, pizze (a šta bi drugo) su od 5-6 eura za najjeftinije, do 12-15 eura za one najbogatije. Otprilike to su cijene i raznih vrsta tjestenina…Koliko sam primjetio, jeftinije nego na hrvatskoj strani Jadrana. Ono što je zanimljivo jeste da street-fooda gotovo da i nema, barem ne u onom za nas očekivanom obliku. Tako obični hamburgeri ili slične jela su također, “tu negdje” po cijenama, da rijetko možete jesti ispod pet eura po jednom malenom objektu, a dobro bogato jelo vas može “izaći” dvostruko više. Ono što je zanimljivo jeste da su cijene slične gdjegod dođete i koliko god mislili da je objekat pred vama “običan jednostavan” a time i valjda jeftiniji… Ono najbitnije za Bosance, kafa je od minimalnih 1,5 eura (bilo je nekih kioska sumnjive higijenske ispravnosti za euro) pa do tri eura za obični espresso, te dvostruko više za neskafu ili makiato. Naravno, našli smo mi i mjesta gdje ćete kafu platiti 4-5 eura, ali tu se uglavnom samo “gleda”, jer nisam od onih koji baš uvijek misle da je skupo uvijek moralo značiti i dobro…

Eh da, to mjesto gdje se uglavnom gleda ću vam i predložiti da posjetite. Fontego dei Tedeschi je mjesto uz Rialto most na koji ionako svi idu da se slikaju. A kad ste već tu, imate objekat sa najekskluzivnijim brendovima u svijetu na četiri sprata. Znate ono, torbe od 1.500 eura, cipele od 4.500 eura i sl. E sad, čemu to? Pa to je mjesto na koje se ide da se vidi grad – naima terasa na 4. spratu je mjesto gdje morate otići – i to besplatno – na ovom linku registrujete se BESPLATNO, ali morate precizirati dan i sat – ako to već ne možete skontati, na 4.spratu postoje dva priključena tableta na kojima se možete na licu mjesta prijaviti, ali pod uvjetom da ima slobodnih mjesta, jer u ture od 70 posjetilaca koliko se pušta na krov, možete biti 15 minuta – pa sljedeća tura….

Moj domaćin Francesco nam je preporučio da odemo na kraj glavnog otoka, jer se tamo nalaze prelijepi parkovi i Bienale umjetnički kvart, kao i Castelo i marina … ta četiri lokaliteta nisu toliko zanimljiva turistima, ali su predivni, mirni, neki od njih puni zelenila, a neki djeluju sami po sebi “vanzemaljski”….. uglavnom, gdjegod da odete, štagod da obiđete, nećete se pokajati.

Bonus:

Kad ste već u Veneciji, obavezno obići i okolinu. Mi smo u jednom danu obišli PRAVO MORE, odnosno primorsko mjesto Lido di Jesolo – desetak kilometara pješćane plaže i stotine hotela, luksuzno opremljeni gradić pun radnji, šopinga… iako van sezone, vrijedi ga posjetiti, tridesetak kilometara je od Venecije pored aerodroma ka Trstu. U istom danu je moguće obići i Padovu, poznatu po nizu istorijskih i univerzitetskih lokaliteta, najstarijim botaničkim parkom na svijetu, a ona je tridesetak kilometara zapadnije… što uz autoput sa tri trake u jednom pravcu (i cijenom od nekoliko KM) i nije problem.

Preporučujem i poseban dan za grad Julije i Romea, Veronu, a kad se već zaputite cca 130 km (prođe se Padova i Vićenca, u pravcu Milana) obavezno, ako je vrijeme lijepo, posjetite 10-ak km od Verone udaljeno jezero Lago di Garda – Mi smo bukvalno slučajno odabrali najbliže mjesto uz jezero – Lazise, ali sve ka Gardi sjevernije – nećete pogriješiti… Meni je Lago di Garda preporučio moj prijatelj Amel Tuka, koji trenira na tom području, pa vi vidite…

Ukusi su različiti, neko će obilaziti znamenite mostove, nekom će biti zanimljivi ćoškovi udaljeni od turističke vreve, neko će uživati u moru – i da, već sam upitan – ne “čuje se” ustajala voda u veneciji, barem ne u prvoj polovini godine, za ostatak ne znam, a na jesen očekujte i neke poplavljene ulice, meni rekli – ja poslušao, otišao u proljeće kad vam samo može smetati malo jaši vjetar, uglavnom u prvoj polovini čak i sunčanog dana. A mi smo imali sreću – sedam od sedam dana bili su sunčani.

Jedna od preporuka – prethodno, prije posjete bilo kojem mjestu provjerite raspoloživa mjesta za parkiranje – možete rizikovati, parkirati u stambenim zonama na neobilježenim mjestima, negdje ispred neke samoposluge ili shopping centra ili rahat platiti nekoliko eura za dan i nastaviti pješice – izbor je vaš, ali prethodno surfajte, jer su razlike u cijenama značajne, a bolje pojesti, nego baciti….

Ako prođete povoljno kao mi, za 20-30 KM po noći po osobi, onda možete ukalkulisati i gorivo, vinjete, putarine, parkinge, jelo, piće.. i uz racionalno trošenje (za što je uglavnom, kao kod mene, zadužena supruga) možete vidjeti jako puno za prilično malo novca.

Možete često da se susretnete sa činjenicom da kafu platite različito hoćete li sjediti, samo je ponijeti, u kojem dijelu dana je naručite, a budite spremni da ćete na svaki račun platiti i “uslugu”, nešto kao utvrđeni bakšiš koji je iskazan na računu i košta od 1-2 eura po računu, do 2 eura po osobi, ovisno gdje sjednete i naručite.

Što se tiče besplatnih stvari, njih je manje, ali možete naići na sjajan Vivaldijev muzej instrumenata, pomenuti panoramski-pregled grada ili još poneki ulaz u baziliku, muzej, za koji vam se ne traži da platite…

U povratku, cirka stotinjak km od Venecije ka trstu i Bosni je, skoro, pa usput, navikani – čuveni Palmanova outlet centar, ali obzirom da autor teksta nije šopingholičar, nemam baš lijepe vijesti za vas – niti me posebno dojmila “bruka” poznatih brendova, cijene još manje. Ipak, ukusi su različiti…

I da, fotografije u nastavku nisu obrađivane, retuširane, dodatno bojene – sve su prirodne, iz aparata i samo su smanjene da bi ih lakše učitavali… naravno, kao i do sada, na svaki pojedinačni upit rado ću odgovoriti iz ličnog iskustva, ne želeći vas ubijeđivati u bilo šta osim da – što više putujete, upoznajete drukčije, imate drukčiji pogled na svijet oko sebe, a to nema cijene!

Prvo, fotografije s puta ka, iznajmljenog stana….

Potom glavna galerija, iz Venecije

 

A onda malo “mahalanja” po Veroni

 

I sjajno lijepo jezero Lago di Garda….

 

A onda opet malo Venecije, uglavnom u sumrak i po noći..

 

I na kraju Padova i Lide di Jesolo na jadranskoj obali i put preko Palmanove kući…

Categories
Facebook biseri

2018.

Zamolio bih svoje FB prijatelje da, ako već imaju potrebu da svoja politička uvjerenja javno distribuiraju, to ne potkrijepljuju lažnim fotkama navodnih obračuna boraca i policije, nekakvim apelima koji koriste fotke policija i vojski Hrvatske, Sirije, Francuske piz..materine..

Znam da nema lakšeg dugmeta od SHARE i jeftinije podrške od LIKE ali nećete time pomoći ni pravim borcima, a odmoći ćete, ako je zaista volite, državi koju bismo da imamo, a nemamo.

Uistinu se može voljeti domovina, država, a ne voljeti vlast. To dvoje ne mora da ide zajedno. Međutim, NIKAD I NIGDJE pravi patriota neće podržati blokadu države umjesto vlasti, blokadu građana umjesto političara..

Uostalom, valjda je jasno da boraca i nezadovoljnih veterana ima s obje strane policijskog štita, i u kolonama kao i na barikadama.
Facebook heroji iz Njemacke i bezmudnjaci s lažnim profilima će nedo Bog ako zakuha opet u Grac i Minhen, a ovi naivni i primitivni gdje su i navikli, u go..na koja ostaviše oni koji sranje i napraviše.

Teško ovaj narod pameti može doći… (03.03.2018.)

 

Život lomi najjače.
Baca ih na koljena da pokaže
kako čovjek može da se uspravi.
Slabiće ne dira.
Oni su ionako cijeli život na koljenima…

(04.03.2018.)

 

Objavljuju Interpolove potjernice na TV. Na listi bivši –
zapovjednik vojne jedinice, komesar policije, misica… 😂 

(18.03.2018.)

Nekako bih i prihvatio snijeg prvi dan proljeća, ali pomjeranje kazaljki na Ljetno računanje vremena na minusu….

(24.03.2018.)

 

Čekajući vrijeme, izgubimo prilike.
Čekajući prilike, izgubimo vrijeme.

(18.05.2018.)

 

Pogled u suštinu kazuje da je suština u pogledu.

(20.05.2018.)

Nekome je Bog dao
savršen izgled.
A nekome mozak,
da shvati da nije sve u tome.

(30.05.2018.)

 

“Biti pametan znači razlikovati istine koje treba reći
od onih koje treba prećutati.” (Antoine de Rivarol)

(31.05.2018.)

 

Znate, dakle, takav soj ljudi: što manje informacija imaju, to su sigurniji u svoje mišljenje i najčešće su ga skloni agresivno nametati svima oko sebe.

O povijesti znaju više od povjesničara, o ekonomiji više od samozatajnih i uspješnih poduzetnika, o političkom ili obrazovnom sustavu do nogu bi potukli svakog sveučilišnog profesora, samo da im je napredovati dalje od tog zaraznog Facebooka na kojemu istjeruju neku svoju istinu i pravdu…..

Maestralno..cijeli članak na Aljazeera balkans

(02.06.2018.)

 

“Znaš, postoje mnogi ljudi koji svrate u tvoj život. Goste se tvojom dobrotom, ljeno spavaju na tvojoj paperjastoj duši, svoje cipele ukaljane ljubomorom čiste na pragu tvoje tolerancije.

Dok, naravno, postoje i oni drugi koji na prstima ušetaju u tvoj život i zauzmu jedan ćošak.

Ne primjećuješ ih jer su dio tvoje svakodnevice. Mada, da ih nema i te kako bi ti život bio prazan.” (10.06.2018.)

 

Klonim se ljudi koji misle da je drskost hrabrost, a nježnost kukavičluk. Klonim se i onih koji misle da je brbljanje mudrost, a ćutanje neznanje.
(Halil Džubran)

(13.06.2018.)

 

 

Dobar čovjek je poput onog
koji hoda po pijesku.
Ne čuje mu se hod,
ali tragovi ostaju

(19.06.2018.)

Šutjeti sam naučio od pričljivih,
toleranciju od netolerantnih,
ljubaznost od neljubaznih.

Čudno, ali zahvalan sam tim učiteljima.

Halil Dž.

(25.06.2018.)

 

Ako se vaša sreća i tuga temelje na mišljenjima drugih ljudi,
onda nikada ne možete biti zadovoljni,
a kamoli biti zahvalni s onim što imate

(26.06.2018.)

 

Uvijek je lakše grliti “đavola”.
S “anđelom” komplikovano, zbog krila.
Zato se lako odustaje od dobrih ljudi.

(20.08.2018.)

 

Ljudi se dijele na bogate
i
one s novcem

(23.08.2018.)

 

When injustice becomes law, resistance becomes a duty

Kad nepravda postane zakon, otpor postane dužnost

(26.08.2018.)

 

Kada se poželiš
osjećati bogatim,
prebroj sve stvari koje imaš,
a koje novcem ne možeš kupiti!

(31.08.2018.)

Ima šutljivih ljudi na svijetu,
što se samo umorno
i gorko nasmiješe
na one koji se o njih
teško ogriješe.

(04.09.2018.)

 

Koliko međusobne mržnje, pljuvanja, omalovažavanja i neutemeljenih uvreda dopusti svekolika fukara koja se fokopala wifi-ja ili kojeg feninga za net, ovaj narod nije bolje ni zaslužio.

Nemojte sutra kriviti političare BILO KOJE stranke partije pojedinca, narod kojem je jedini argument čim nisi kao ja odmah ne valjaš i NE ZASLUŽUJE NIŠTA BOLJE od svega što ga je snašlo…

Biće ovo mjesec intenzivne upotrebe opcije UNFOLLOW i UNFRIEND… ko je spreman vrijeđati, psovati i trovati oko sebe samo jer je neko drukčiji zaista zaslužuje i gore od poplava, fukarštine i nedajBože rata. Narod uistinu ima politiku i političare kakve zaslužuje….

(07.09.2018.)

 

 

Ograničeni intelekt i neograničeni internet
će nam doći glave…

(08.09.2018.)

 

Pjesma za ponedjeljak, 8.10.2018.

preporučljiva za pjevanje od ponedjeljka,
početkom oktobra, svake parne godine.

 

E prodje i glasanje, sad’ pocinje sranje,
Od sutra je obecanje ludom radovanje,
Od onoga casa kad’ se glasov’ prebroje,
Oni sto su glasal’ vise ne postoje…

 

A bi lijepo ovi’ dana, malo-malo nesto pekli,
Prical’ su ko navijen’, a nisu nista rekli,
On’ odozgo klepecu, dolje narod pljesce,
Pra'o steta sto izbor’ nisu malo cesce…

 

Bilo popit’, bilo pojest, bili i pjevaci,
Kak'i vaser, kak'a svadba, ma kak'i bakraci,
Pod satorom sjed'li s nam’ i oni s oni’ listi,
Rek'o b’ co'ek kad’ i gleda, nis’ to oni isti…

 

Mecu novi asvalt, a na ovom lanjskom krpe rupe,
Ja dobio platon sljunka da poravnam ispred supe,
U komsije na njiv’ zamijen'l’ banderu,
Sto je pazio da ovi drugi plakate ne deru…

 

Bude lijepo, svima bude drago k'o i djeci,
Tre'alo b’ to uves’ da bude svaki’ sest mjeseci,
Dodju kola za tebe da ides zaokruzit’,
Nekoga koga ces onda cet'ri god'ne sluzit'…

 

A cet'ri je god'ne dugo cekat’ da se nesto desi,
A des't se nista dobro nece, znas ak’ iole priseb’ jesi,
Izace nam na nos ovo malo sto nam dadnu,
K'o da je nji’ bajo briga za sirot'nju jadnu…

 

Kad’ on sutra pobijedi, pa se ‘vati vlast’,
Uz'ma kol'ko ‘oce, vise i ne mora krast’,
Drzava je njegova i sve sto u njoj ima,
A za to sve pitaj Boga kol'ku platu prima…

 

Nap

enali nekog’ svoga tam’ kud’ para proc’ mora,
Da sto vise ugrabe do sledeci’ izbora,
Da se ne b’, ne daj Boze, ni marka omakla,
A da bijedu i ne gleda metne tamna stakla…

 

Tol'ko o tom’, a sad’ odo’, imam posla preca,
Opet jedna cimenta i tri lopate kreca,
To ostaje uvijek isto, koji godj pobijedi,
A da ce bit’ bolje nek’ on cacu svog’ ubijedi…

 

Mikula – Tolko o tom (2016.)

 

Drvetu ne nanose toliku bol udarci sjekire,
koliko ga boli
što je drška sjekire
od drveta.

(19.09.2018.)

 

Dobrodošli na FACEBOOK…
Mjesto gdje vas ljudi dodaju za prijatelja
a godinama prolaze pored vas bez pozdrava.

Gdje su sve veze i brakovi savršeni,
profil vam najčešće posećuju neprijatelji, 
a prijatelji i rodbina vas blokiraju sa liste…

Svi vaši linkovi i statusi su neka poruka
i u njima se pronađu baš oni
kome ni blizu nisu namijenjeni… 

( aktuelno dok je FB-a) (21.09.2018.)

 

Kaže političar XXYY:
ja DANAS mogu GARANTOVATI
da ćemo u NAJSKORIJE VRIJEME
nastojati da POKUŠAMO da stvorimo
PRETPOSTAVKE da se otpočne 
sa PROCESOM gradnje……


…..


U interpretaciji (najavi) priloga novinar kaže:
XXYY je DANAS obećao SKORI POČETAK GRADNJE


ahaaa, jes vala..

(21.09.2019.)

 

Ako želiš znati šta znači jedna godina,
pitaj studenta koji je pao godinu zbog jednoga ispita.
Za značenje jednog mjeseca,
pitaj majku čija je beba došla mjesec dana ranije.
Za značenje jednoga dana, 
pitaj zaljubljene koji čekaju da se vide.
Za značenje jedne minute,
pitaj nekoga kome je pobjegao voz, autobus ili avion.
Za značenje jedne sekunde,
pitaj onoga koji je izbjegao saobraćajnu nesreću.
Za značenje jedne stotinke,
pitaj onoga kome je promaknula medalja.

Vrijeme ne čeka nikog,
zato iskoristi svaki trenutak koji imaš.

(22.09.2018.)

 

Tvoja vrijednost se ne umanjuje zbog nečije nesposobnosti
da je prepozna.

(24.09.2018.)

Ne ide puder na prljav obraz; štikle ne dižu nivo inteligencije;
a skupa odjeća ne podiže nisku cijenu koja se vidi na čelu…

(25.09.2018.)

 

Ne zaboravite da ste
mnogo više
od nečijeg mišljenja,
opcije ili drugog izbora.

(29.09.2018.)

 

Dobrota se ne može vratiti,
jer se i ne daje.
Dobri ljudi su dobri zbog sebe,
a ne zbog drugih (Duško R.)

(04.11.208.)

 

Ako povrijediš dobrog čovjeka, on se kad tad pokupi i ode.
Leđa koja tada gledaš nisu njegova, već tvoja sramota.

(20.11.2018.)

 

Za ove naše sitne duše, ostrašćene foteljama i (pre)raspodjelama tuđih zadnjica na tzv.bitnim funkcijama jedna obavijest:

Maroko lansirao u svemir drugi satelit “Mohammed VI-B”… Slovenija će svoj satelit lansirati uskoro…

ili…. Albanija ima sportski satelitski TV paket, a mi imamo jedan državni TV program kojeg van BiH možete gledati samo ilegalno…

Pa se pitajte što smo u šu.pku Univerzuma u svemu naprednom, a naša djeca su najuspješnija u svijetu, ali tek kad odmaknu od fekalizirane atmosfere društva odgojenog po principu “ma znam ja njega, kakav on…”

(21.11.2018.)

 

Dobri ljudi imaju vremena.
To je prva odlika dobrote.

Dušan Radović

(01.12.2018.)

 

Ovim Sarajlijama ništa nije sveto. Toliko smo se “potrudili” da imamo najzagađeniji zrak na Planeti, a oni sad uz pomoć United States Embassy to Bosnia and Herzegovina se “hvale” i preuzeše nam jedinu “titulu” za koju smo se borili bukvalno – do posljednjeg daha.
(Za one koji nisu shvatili, potražiti pod: ironija, sarkazam)

Ne znam zašto ćute Grad Tuzla Lukavac ali znam zašto, uglavnom, ćuti grad u kojem živim.

Ne očekujte da vam to neko drugi napiše ili javno kaže. Zbog velike količine sumpora oni podobni se bave rektalnim alpinizmom, a oni pametni upražnjavaju pravi alpinizam, što dalje odavdje. Ostali ćute i čekaju da neki jak vjetar rastjera smrad…. (02.12.2018.)

 

Toliko stvari se vraća u modu,
da jedva čekam da na red dođu
moralne vrijednosti,
poštovanje i inteligencija.

(05.12.2018.)

 

Kad se bude odlazilo s ovog Svijeta, prijatelji neće na oproštaju govoriti o vašem novom automobilu, modernom namještaju, skupocjenim jaknama, cipelama….
Govoriće o onome što ste ostavili iza sebe kao čovjek.

Zato razmislite u šta ulažete sebe i svoju energiju.

(06.12.2018.)

 

“Danas ljudi znaju cijenu svemu,
a vrijednost ničemu.”

Oscar Wilde (09.12.2018.)

Nekad samo ćutimo, a ipak želimo da nas neko čuje.
Gde su nestali ljudi koji
slušaju tišinu?

(Žarko Laušević)

(14.12.2018.)

 

Kako postajemo stariji tako je lista želja sve kraća
i sve više shvatamo
da se sreća ne kupuje novcem…

(22.12.2018.)

 

Što bi M.S. rekao, čovjek ne bira izgled, ali bira ponašanje.
Prema tome, i vi birajte ljude u svom životu po njihovom ponašanju. (27.12.2018.)

 

Nemojte da se osjećate loše, ako vas se ljudi sjete samo kada ste im potrebni.
Osjećajte se privilegiranim, jer ste kao Svjetiljka koja dolazi u njihove misli kada su u tami.

 

n.a. (31.12.2018.)

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Categories
Facebook biseri

2017.

Stres, nepravda i kvarni ljudi ubijaju. Protiv toga, ne mozemo se izboriti ali uvijek mozemo, ne izgovoriti rijec viska. Zivot ne počinje od nas ali cesto tudje činimo težim. Živite svoj zivot jer je kratak i tezak. Nekoliko mojih divnih kolega sa BHRT-a, zbog svega ovoga, na UKCS, danas se bore za zivot. Rat, posljedice, ambiciozne neznalice, na čast vam. (04.03.2017.)

 

Da smo znali da nasem kotlu godi da se na Vijecu prica o njegovoj zamjeni, ranije bi bio uvrsten u Dnevni red. Otkako odlucise da ga zamijene, radi bez stajanja. (05.03.2017.)

Ne trebaju mi Izetbegović, Čović i Ivanić, ni Vučić ni Grabar-Kitarović, ni haški Tribunal, ni presuda da znam, da glasno kažem i da mogu reći da je u mojoj državi počinjen GENOCID, da je moja država napadnuta od komšija i susjeda.  I dok neki likuju, drugi se svađaju, treći “pametno” komentiraju, uglavnom svi palamude, uvijek ću jasno reći: znam ko je počeo rat, znam ko je htio da uništi moju državu i da zatre mene i moje komšije zbog imena, zbog vjere, zbog nacije, zbog države.  I nismo svi jednaki, nismo svi činili zločine, ali jesu u ime nas svih neki činili zločine. (09.03.2017.)

 

Ma koliko se trudio, nikad neću dosegnuti ko je ustvari prvi upotrijebio dvije šarlatanske funkcije, među najnakaradnijim u poslovnom korištenju interneta. Prva je utrpavanje fotografije u word dokumente, a druga pravljenje “fotografije” od dopisa i onda njeno konvertovanje u PDF, čime dobiješ za dalje prenošenje neupotrebljiv “sken”. I povrh svega, onda moraš da se raspravljaš sa “službenicima za odnose” da smo jedna od rijetkih država u kojima je pečat bitniji od potpisa, da osnovac sa prvim stepenom kursa iz Photoshopa, ako hoće, može prepravljati Saopćenja, te da pečat “mogu okačiti mačku….”, ……Ipak, sjetih se ima i gore… kad te 2017. neko upita, a kako to da nemate telefax??? Imam, eno ga u Muzeju, zajedno sa telexom, telegrafom…. (20.03.2017.)

 

Nenagradna pitanja (molim NE odgovarati u komentarima, tekst je ŠALJIVOG sadržaja/karaktera i NE TREBAJU mi odgovori    )
– Zašto okrugla pica uvijek dolazi u kvadratnoj kutiji?
– Da li poštar sam sebi raznosi poštu?
– Koliko neka osoba mora biti važna da bi se njeno ubistvo smatralo atentatom, a ne ubistvom?
– Ko je skovao frazu, “skovati frazu”?
– Zašto se hrana za mačke ne proizvodi sa ukusom miševa?
– Ako su crne kutije u avionima neuništive, zašto onda ne proizvode čitav avion od takvog materijala?
– Ako imaš kuću na tri sprata i nalaziš se na drugom, da li to onda znači da se istovremeno nalaziš i gore i dole?
– Ako neko posjeduje komad zemlje, koliko u dubinu ga posjeduje?
– Kako stavljaju lisice jednorukom čovjeku?
– Da li se prvo probudiš ili prvo otvoriš oči?
– Da li Kinezi tetoviraju naše riječi na svojim tijelima ili samo mi tetoviramo kineske riječi na našim tijelima?
– Zašto ljudi ne kažu, “Ma to je samo igra” i onda kad pobjeđuju ?
– Ako bi Mars imao zemljotres, da li bi se on zvao Marsotres?
– Može li se crnac učlaniti u KKK (Kju Kluks Klan)?
– Ako doktor za vrijeme operacije doživi srčani udar, da li bi ostali doktori pomogli prvo njemu ili pacijentu na operacijskom stolu?
-Ako glava bebe izađe iz majke u 23:59, a noge u 00:01, kojeg datuma je beba rođena?
-Zašto je “skraćenica” tako dugačka riječ?
-Ako vas neko upita “Mogu li vas nešto pitati?”, nije li vas već pitao?!

 

Nepunih 19 sati nakon što je izjavio da neće prisustvovati ili da će napustiti svaki skup na kojem se pojavi Zvaničnik B, Zvaničnik A je pred kamerama bio i zajedno učestvovao na javnom skupu s ovim drugim.
J..m ti što volim principjelnost u neprincipjelnosti, ali povrh svega me uveseljava naivni, glupi, nepismeni, ali ratoborni puk koji će uvijek radije prihvatiti ublehe, ublehaše nego ČINJENICE! )07.06.2017.)

U nogometu vam je statistika kao bikini, puno vidite, a ništa ne vidite.
N.Š. nogometni stručnjak, BHT, 9.6.2017. uživo 20h.

 

MO”'Š MISLIT… KOMENTATORI KORISTE NADIMKE, PA IH JE TEŠKO PRONAĆ'… WAUUUU…

U odgovoru iz SIPA-e se navodi da oni sa posebnim osvrtom na govor mržnje, kontinuirano prate aktivnosti na internet stranicama i društvenim mrežama, na kojima se pojavljuju takvi sadržaji. U fokusu im je govor mržnje koji se temelji na vjerskoj, etničkoj i drugim osnovama, te pozive na nasilja, ubistva, podršku terorizmu.

“Neophodno je istaći da je otkrivanje počinilaca ovakvih krivičnih djela, u većem broju slučajeva, otežano iz razloga što korisnici prilikom registrovanja na forumima i društvenim mrežama koriste nadimke, kao i društvene mreže i portale koji sedišta imaju u inostranstvu. Za prikupljanje podataka i informacija o krivičnim delima počinjenih putem interneta, te identifikacije počinilaca neophodno je pokrenuti institut međunarodne pravne pomoći “, stoji u odgovoru iz SIPA-e. )09.06.2017.)

 

Neću kritikovat’ sudiju, da ne bi opet bio kažnjen, ali reći ću da je bio normalan sudija, bilo bi sigurno drukčije na terenu.
M.B. izbornik, Zenica, 9.6.2017.😂

Napravio sam sendvič ili što bi na ovim tzv.portalima rekli: uzeo je pola lepine, isjekao sudžuku, a ono što je uslijedilo će vas oduševiti 😋 (20.06.2017.)

Nevjerovatna sreća da je Bajram uslijedio nekoliko sati nakon nogometnog debakla.
Ko bi vazdan čitao statuse selektora i komentatora.
Ovako se zabavi nacija fotkanjem baklava i sređene omladine.
Kako bi divno bilo da smo svakog dana malo manje komentatori i selektori, a više vjernici i bogobojazni. (01.09.2017.)

Dvije stvari opisuju čovjeka.
Strpljenje kad nema ništa i ponašanje kad ima sve.
Dobro dolazi onima koji vjeruju,
još bolje dolazi onima koji su strpljivi,
a najbolje dolazi onima koji ne odustaju.
Veliku snagu ima onaj koji može prešutjeti i kada je u pravu. (02.09.2017.)

Mirno spavaj precjednice, susjedo…. Da si ti nama OK, bila bi Linda, a ne bi bila Ko…

 

– Do sada je takozvani ISIL, od svog osnivanja u proljeće 2013. godine pa do prve polovine 2017. godine, preuzeo odgovornost za 143 teroristička napada u svijetu, koja su realizirana u 23 države. U tim napadima je poginulo ukupno 2.043 osobe. Niti jedan od tih terorističkih napada se nije dogodio u BiH. U niti jednom od tih napada nije učestvovao neko iz BiH i niti jedan od počinilaca tih napada nije imao nikakvu vezu sa BiH – potvrdio je Dragan Mektić. (05.09.2017.)

 

Ako pokušate,
šanse su vam od 1 do 100%
Ako odustanete prije pokušaja šanse su vam sigurnih 0 %

“Nijedno zlo ne može
postati dobro,
zato što ga prihvata većina.”
(Meša, Tvrđava) (25.09.2017.)

 

 

Krenuo sam da Vas nešto drugo pitam, ali sam u međuvremenu zaboravio šta sam htio reći… (TV voditelj, nakon kraće pauze)

 

 

Najbolji ljudi imaju osjećaj za lijepo, hrabrost da riskiraju,
disciplinu da izreknu istinu, kapacitet za žrtvu.
Ironično je što ih njihove vrline čine ranjivima.
Često bivaju ranjeni, pa i uništeni.
Ernest Hemingway (objavio 10.112.2017.)

 

OK, usvoje akcize, već su svi rekli šta su imali. I?
Kako da poskupljenje goriva (sa PDV-om) od 10 posto (ispod 20 feninga po litri goriva), ako gorivo u kalkulaciji konačne cijene artikla NIGDJE NE PRELAZI 50 posto cijene proizvoda, najavljuje se moguće poskupljenja proizvoda 20, 30, 40 posto????
Nemojte zaista izgovore i krivce tražiti u one 22 ruke, nego upitajte onog ko iskoristi mutnu vodu da vas pelješi pa sad poskupi proizvod sa marke na marku i po pravdajući to akcizama.
Uzgred, gorivo je nedavno poskupilo 10 feninga zbog “rasta cijena na svjetskom tržištu”. Cijene na svjetskom tržištu su se vratile na početni iznos, pa pale ispod te, početne cifre, ali niko nije vratio cijene goriva BIH i svakodnevno vas “uzimaju 10 po 10 feninga, a vi i dalje o akcizama….
Ili, sjetite se kad je brašno sa 20 prešlo na 25 KM po vreći, pa je kruh poskupio…i to do 50 posto!!! Brašno se “vratilo” na 15-18 KM, a kruh……
Ništa kraće od pamćenja bh. potrošača… (15.12.2017.)

 

Deset zapovijedi:

1. Budite otvorena uma i voljni mijenjati svoja uvjerenja u skladu s novim dokazima
2. Težite razumijevanju onoga što je najvjerojatnije istina, a ne vjerovanju u ono što želite da je istina
3. Znanstvena metoda je najpouzdaniji način razumijevanja prirodnog svijeta
4. Svaka osoba ima pravo kontrolisati vlastito tijelo
5. Bog nije nužan da biste bili bolja osoba ili živjeli potpun i smislen život
6. Vodite brigu o posljedicama koje izazivaju vaši postupci i prepoznajte da za njih morate preuzeti odgovornost
7. Postupajte prema drugima onako kako želite da oni postupaju prema vama i na način na koji je razumno očekivati da oni žele da se prema njima postupa. Imajte na umu njihovo gledište
8. Naša je odgovornost brinuti o drugima, a to uključuje i buduće generacije
9. Ne postoji samo jedan ispravan način življenja
10. Ostavite svijet boljim mjestom nego što ste ga zatekli

ZANIMLJIVO JE da su ove zapovijedi navedene kao izbor najboljih “ateističkih pravila”, (izbor izvršen na http://www.atheistmindhumanistheart.com/ ) mada su po meni gotovo 100% kompatibilne i sa onim čemu treba težiti svaki vjernik… (24.12.2017.)

 

 

 

 

Categories
Moja logoraška priča

Priča o “Šestici”

(POJAŠNJENJE FOTOGRAFIJE: LIJEVO – “Šestica” iznutra; GORE – Silos izvana; DOLJE – hodnik između ćelija, DOLJE DESNO  – rezultat rada Silosa 1993.)

……

Žitarski silos “Nove trgovine” Žepče je mjesto pored kojeg dnevno prođe stotine, hiljade vozača i automobila, ne sumnjajući da se u njemu tokom 1993. i 1994. nalazio jedan od najvećih logora u Srednjoj Bosni, kroz koji su prošle hiljade ljudi. Ovo je priča o samo jednoj prostoriji u tom silosu, tom komadu betona napravljenog drugoj namjeni, hranjenju ljudi.

Zašto “Šestica”?

Blokovi u žitarskom silosu su imali po pet prostorija u dva reda. U svakoj ne većoj od 30-ak kvadrata bilo je od dvadeset do osamdeset ljudi. Kad od bočnog ulaza, koji se nalazi suprotno od gradske ceste, koja spaja M17 i most za Zavidoviće, krenete, prostorije su imale oznake 1, 2, 3, 4, 5…. a onda bi uslijedila drvena pregrada, nalik tarabama u selu, koja je spriječavala prolazak u drugi dio silosa, koji je uistinu bio skladišni…. Do tih “dasaka” i s druge strane, također je bilo pet prostorija.

Međutim, jedanaesta zasebna ”prostorija” je bila ”Šestica”, koja se nalazila iza “zida” i do nje se dolazilo “otvaranjem prolaza”. Međutim, formalno je graničila sa “Peticom”, a obzirom da prostorije nisu imale plafon, jer je bio zajednički, vojnici HVO-a su mogli stazom i “mostićima” (vidjeti lijevi dio kolažnog fotosa) hodati iznad svake prostorije…

U ”šestici” su bili oni za ”odstrijel”.. Pretučeni svaku večer, pola ih se nikad nije vratilo kad su izvedeni. Da bi se ušlo u “Šesticu”, prethodno te ošišaju na “nulu” i posebno pretuku. Iz “ostatka” su me u “Šesticu” prebacili ni sam ne znam kako, zašto…

Ja sam spavao u ”Šestici” SAMO nekoliko noći, možda sedmicu, dvije… Prije nego će me u nju prebaciti, gore od zlostavljanja kojem sam ja bio izložen činili su mi se krici osoba iz daleka, polutiho smo se došaptavali i govorili – opet udaraju po “Šestici”. I svi su se samo molili, samo ne tamo, samod a tamo ne završim…… Ovi iz “Šestice” nisu išli na rad, na liniju, ali nisu uglavnom ni spavali, a dan i noć je bilo vrlo teško razlikovati, pa i broj “dana” vrlo upitan.

Dijapazon “zanimanja” u tim danima je bio različit. Moglo se samo ćutati. I ćutati. Neki čuvari su samo urinirali po nama. Neki su nas odozgo gađali otpadom, pljuvali, bacali kamenje. To su bile mirnije večeri. Ili dani.

Zatočenici “Šestice” su se, ako je bilo mjesečine (period juni-novembar) mogli vidjeti u siluetama, ali bilo kakav razgovor ili komunikacija su kažnjavani batinama. Biti u prostoriji sa ljudima, s kojima ne razmijenite ni jednu riječ, 24 sata, bez prava na wc, vodu i bilo kakvu komunikaciju, uz konstantan psihički, a često i fizički pritisak, bio je tretman koji je od ljudi napravio zombije. Jedini zvuk je mogao i smio biti tihi jecaj od udaraca, nipošto plač ili glasan izražaj bola.

Eh, da, uzdah – to je izgleda bilo dopušteno, ali opet ne previše glasno, moglo bi im se dopasti, pa vam priuštiti puno više razloga za uzdah. i bol.

“Intervju”

Jednu noć su me iz “Šestice” izveli, “disciplinski” namlatili, a onda izveli na pravi ulaz u Silos, gdje su na klupi obasjanoj reflektorima sjedili dvoje ljudi, koji su pred sobom imali “Uher”, tadašnji radijski magnetofon za snimanje izjava. Dok su dvojica stražara držali uperene cijevi pušaka u moju glavu, ja sam trebao reći da je u “zatvoru sve solidno i da nas niko ne dira”. Nisam baš bio poslušan, pa je “pomoglo” par udaraca kundakom. najviše im je zasmetalo kad sam kolegicu pitao kakv je osjećaj dotaći dno, a sutra se pogledati u ogledalo i nazvati novinarom.

Ako se pitate kako je sve to izgledalo, samo pogledajte neki od filmova o nacističkim logorima. Psi, reflektori, bodljikava žica…Ljudi s puškama, kako kundacima udaraju poluobučene u krpe druge ljude koji trkom upadaju u kamione, koje onda negdje odvoze. Ili dovoze….

Pomenuta “osoba” i danas radi kao novinar, ali rijetko je smogla snage podići pogled i pogledati u oči čovjeka kojeg je “intervjuisala” 1993., danas, četvrt vijeka kasnije, kad dođe u Zenicu. Zanimljivo, “intervju” nije završio na tamošnjem radiju, nego na Srpskom radiju Ozren, preko vojnika VRS-a. Kreator i kreatura tog radija, Ozren Jorganović naslađivao se montiranim fragmentima snimljenih par rečenica, uz opaske kako su hrabri srpski vojnici prvo završili “posao” s mojim ocem, kojeg su ubili u centru Zavidovića, granatom s Ozrena, 27.maja iste godine, a sad je došao red na mene…

Tog “paćenika”, koji se ismijavao kao njegova braća po zlom jeziku Smiljko Šagolj ili Risto Đogo, također sam pogledao u oči dvije decenije poslije, usred bh.entiteta RS i rekao mu – eto, preživi ja, nista završili posao, da nećeš sad, na svom si…? Ostavio je sendvič koji je jeo i izašao sa prijema kojeg je organizovala Vlada i jedna strana firma, a da nije ni riječ rekao. Umro je nekoliko mjeseci kasnije, a za nadu je da je i pogan koju je sijao zakopana sa njim.

Božo

Vratiću se samo još kratko “Šestici”. Nikad nisam saznao ko je odlučio da me pošalju u nju. Ali ni kako sam uspio živ izaći. Iz nje me je izvukao izvjesni policajac Božo, samo znam da se tako zvao. Za vrijeme njegovog dežuranja su i ”mrtvi iz šestice” imali hranu, bar komad hljeba. Božu su ubili njegovi, jer je bio fer prema nama. Kad smo izašli iz logora, kad su se odnosi između Hrvata i Bošnjaka počeli smirivati, sredinom 1994., organizovali smo se i preko nekih lokalnih Hrvata njegovoj ženi uputili nešto novca, da ima od čega živjeti. Ona se zahvalila je rekla da joj niko od poznanika, Hrvata nije smio doći ”na žalost”.

Kako me Božo prebacio ponovno u “normalni režim”, ne znam. Ali, uspio je. za nekoliko ljudi iz “Šestice” znam da su živi. Neke i sretnem. Neke više nikad niko nije vidio. Otišli su u tišini u kakvoj su i bili tih dana, sedmica, u tom paklu.

Categories
Moja logoraška priča

Postoje neki bolji sudovi

Postoje neki bolji sudovi – Prijateljica i kolegica s radnog mjesta prije nekoliko večeri mi je ukazala na Facebook post Fočaka Alena Altoke o tome kako, kad zakaže ovozemaljska pravda, postoje “neki bolji sudovi”.

Osim prilike da upoznam još jednu šokantnu priču iz posljednjeg rata, razlog što sam upoznat s ovim tekstom jeste činjenica da je kolegica od mene, ranije, čula gotovo vrlo sličnu priču čiji sam ja akter.

Žepčaci Anto Jozić (41) i Ivo Lozančić (50) smrtno su stradali pola sata nakon ponoći 17. novembra 2007. godine u Janjićima kod Zenice, nakon što se “golf”, (165-J-555) kojim je upravljao Jozić, bukvalno zabio pod kamion “Mercedes” (756-T-760), vlasništvo gračaničke firme “Sisko-trade”, kojim je upravljao Senad Zahirović iz Dervente.

Treće vozilo, koje se nije uspjelo zaustaviti, te je udarilo u kamion, je kombi “mercedes” firme “Satours” (738-M-982), kojim je upravljao H. Dž. iz Gornjeg Vakufa.

Uviđaj su izvršili službenici MUP-a ZDK i dežurni tužilac Kantonalnog tužilaštva Ze – do kantona Enisa Adrović, a angažovan je i vještak saobračajne struke Petar Cvitanović.

– Kamion se kretao iz Zenice prema Kaknju, a iz suprotnog pravca je dolazio “golf”, koji se desetak metara ispred kamiona naglo okrenuo na cesti, prešao u lijevu kolovoznu traku i bukvalno podletio po šleper.

Kombi mercedes nije uspio zakočiti, te je udario je u kamion otpozadi, ispričali su nam očevici nesreće na licu mjesta. Iz “golfa” su izvučena tijela dvojice muškaraca, koji nisu davali znakove života, a ljekari stanice Hitne pomoći samo su konstatirali smrt na licu mjesta.

Jozić je identificiran na licu mjesta, a drugo tijelo identificirano je tek jučer ujutro, na osnovu opisa i informacija iz policije u Žepču.

Ivo Lozančić i Anto Jozić su dvojica iz “Žepačke grupe” osumnjičenih, ali nikad na sud dovedenih žepačkih Hrvata, koji su pripremili, organizovali i u djelo proveli naum zatvaranja u logor svojih sugrađana Bošnjaka i Srba (ali i Hrvata koji su odbili da se odvoje od susjeda).

Jozića nisam ni poznavao, niti bih ga prepoznao, ali Lozančić, koji je prije rata radio u Zenici, bio je poznanik moje porodice. Kad je “puklo” u Žepču, ja sam putovao ka tom gradiću na press konferenciju koju je, zamislite, upravo on organizirao.

Tad nisam bio vozač, a u Žepče sam sa prijateljima koji su trebali ka Zenici ušao u trenucima prvih pucnjeva. Došao sam pred Hotel “Žepče”, gdje trebala biti presica Ive Lozančića i lokalnog HVO-a, a nakon što sam se našao u smiješnoj situaciji da stojim između vojnika Armije i HVO koji su zbunjeno gledali otkud neko automobilom ulazi po sred linije fronta…

Helem, da skratim, Lozančić je sukob u Žepču preokrenuo u korist HVO-a tako što je angažovao Vojnike Vojske bosanskih Srba (VRS) sa tenkovima i artiljerijom, koji su za novac zauzeli Žepće i predali ga Lozančiću.

U logoru sam ostao nepunih pet mjeseci, a jednom prilikom Lozančića je moj rahmetli amidža uspio dobiti iz SAD-a, gdje živio, da ga kao dugogodišnjeg prijatelja proba zamoliti za regularan termin i raspita se o mogućnosti razmjene.

– Tvoj bratić je dobro, ne brini se, ići će s prvom razmjenom, ali ja sam nemoćan, ovdje konce vode drugi ljudi, rekao mu je čovjek koji je bio zapovjednik HVO-a, grada, vojnog i civilnog života, gospodar života i smrti u Žepču.

Dan poslije došao je pred radni vod logoraša i tražio da ja istupim – zvao me je tvoj stric, samo da znaš, sad živ pogotovo nećeš izaći odavdje, vodite ga nazad i dajte mu najteže poslove, rekao je…

 

 

 

Nije mu se dalo, ja sam preživio, iz logora izašao sa 40 kg manje nego sam ušao, ali sam barem izašao. Kad je saznao da ću svjedočiti protiv njega, tražio je da se vidimo. odbio sam.

U političkom životu, nakon što je bio u HDZ-u, prešao je u Novu hrvatsku inicijativu, ja sam svaki put uredno pratio njegov politički angažman, trudio se korektno izvještavati, ali ostao ustrajan u nekoliko svjedočenja pred istražnim sudijama, tužiocima, AID-om, OSA-om, SIPA-om, te ko zna kojim agencijama, uključujući i istražitelje Tribunala u Hagu.

 

Bio je petak 16. novembar 2007. uvečer. Prolazio sam pored restorana Dubrovnik kad me je pozvao komšija i prijatelj advokat Danilo Stijović. Za stolom je sjedio s Jozićem i Lozančićem. Pozvali su me da sa njima idem u hotel “Tisa” u Busovači, gdje je organizovana promocija i degustacija nekih vina. kad sam odbio, počeli su me nagovarati da barem sjednem popijem piće tu s njima. rekao sam Danilu – komšija, posao je posao, razumijem da moraš sjediti s klijentom (on je branio Lozančića i Jozića), ali ja zaista ne mogu sjediti s čovjekom koji je naredio da me tuku, te sam se udaljio…

Ja sam se udaljio, a kasnije ću saznati da je i Danilo odustao od odlaska u “Tisu”….i to mu je tada spasilo život…

Nekad iza ponoći zazvonio mi je mobitel i drug koji se vraćao iz Sarajeva je rekao da je “kod Janjićkih slapova” neki zeznut udes, izgleda da ima mrtvih… počeo sam se oblačiti, te kroz prozor ugledao da je vani napadalo par centimetara snijega, što je bilo prilično iznenađenje za sredinu novembra i Zenicu. Došao sam na lice mjesta i zatekao nekom strašan prizor, a meni, nakon 10-ak godina rada već uobičajenu scenu, jer se tih godina često ginulo na M17.

Sad tek počinje priča o SUDBINI i BOŽIJEM ODREĐENJU.

Sudbina je htjela da uviđaj na licu mjesta nesreće obavi tužiteljka Enisa Adrović. Ona je naime nekoliko godina ranije u Tužilaštvu ZDK vodila slučaj “Žepačka grupa”, u kojem su osumnjičeni Lozančić i Jozić. Slučaj je preuzelo državno Tužilaštvo, a Adrović je na mjesto nesreće, kao i ja došla a da nije u prvi mah shvatila o kome se radi

– Vidjela sam tijela i pošto je uviđaj bio kompleksan nisam imala vremena da obraćam pažnju, iako sam vidjela lica stradalih. Tek jutros sam obavještena o punom identitetu osoba koje su izvučene iz vozila, kazala mi je tužiteljka Adrović nekoliko dana kasnije.

Sudbina je htjela da im na mjesto pogibje dođe novinar kojeg su zlostavljali i tužiteljica, koja je pokrenula istragu zbog tog i stotina drugih zlostavljanja. Jozić je pokopan u rodnom Brezovom polju, a Lozančić u Donjoj Ozimici. Od urednika sam tražio da NE IDEM na sahrane, jer sam pretpostavio da bi tamo bio prepoznat od saučesnika i njihovih pomagača, pa sigurno ne bi bilo lijepo.

Ivo Lozančić je bio član rukovodstva HDZ-a 1990, umirovljeni general HVO-a. Kao zapovjednik 111. XP brigade Hrvatskog vijeća obrane osumnjičen je za ratne zločine kao prvi čovjek HVO-a u Žepču, te je nakon davanja “A” saglasnosti od Tribunala u Hagu, slučaj je domaćim pravosudnim organima, prvo Kantonalnom tužilaštvu u Zenici, nakon čega je preuzet od strane Tužilaštva BiH i Suda BiH. Lozančić je bio, zamislite, zastupnik BiH u Evropskom sudu pravde u Strazburu, dvaput parlamentarac u bh. parlamentu, te Saboru Hrvatske, a obavljao je i visoke funkcije u HDZ-u i NHI-u, poslije rata.

Jozić, poznatiji po nadimku “Čovo” je u ratu bio zapovjednik HVO vojne policije zbog čega se nalazio na istoj listi osumnjičenika za ratne zločine sa Lozančićem. Nakon rata vodio je preduzeće “Armani trade”. Bilo je najavljeno podizanje optužnice protiv šesnaest članova “Žepačke grupe”, među njima i Lozančićem i Jozićem.

Zato sam napisao da POSTOJE NEKI BOLJI SUDOVI. Žao mi je što su porodice ove dvijice ostale bez očeva, muževa, možda djedova. Ipak, mnogo više žalim djecu, majke, supruge stotina zlostavljanih, desetina ubijanih od režima koji su predvodili Lozančić i Jozić. Ako ih nije dočekala ovozemaljska, vjerujem da jeste Božija pravda. I ovo ne pišem kao pripadnik nečega, nekoga, iz logora sam izašao živ i koliko-toliko normalan, da i danas uživam u prijateljstvu ljudi, a ne Bošnjaka, Hrvata, Srba…

Categories
Intervjui

Stefan MESSER

Stefan MESSER –  Prije nepunih devet godina imao čast, pa tek onda priliku da uradim ekskluzivni intervju sa jednim od bogatijih ljudi na Planeti, njemačkim industrijalcem Štefanom Meserom.

Vlasnik najveće privredne grupacije za proizvodnju tehničkih plinova u svijetu, bez ikakve dileme me oduševio jednostavnošću i odlukom da, umjesto da večera, popriča sa novinarom.

Prijevod i sve što je uslijedilo bilo je fantastično, a gospodina Štefana sam ponovno sreo nekoliko godina kasnije.

..

..

 

Evo kako je, u Dnevnom avazu, izgledao taj intervju:

 

Osim intervjua, gospodin Štefan je postao i LIČNOST DANA – evo i tog članka

Tada, 5. oktobra 2017. nastala je jedna “strašna” selfie fotka. Sa vlasnikom najveće svjetske gasne kompanije Messer Stefanom Messerom i direktorom bh.kompanije Messer BH Gas Valentinom Ilievskim.

Prisjetili se ekskluzivnog intervjua otprije osam godina. Njemačka preciznost i evropska disciplina. Nije čudo da su u svom poslu najveći na Svijetu. DOMINACIJA, a u ekipi i draga Indira Kucuk Sorguc

Categories
Odabrani tekstovi

FOTO PRIČA: Avantura zvana Kozila ili Zašto stranci često zalutaju u vrleti između Zenice i Teslića

FOTO PRIČA: Avantura zvana Kozila ili Zašto stranci često zalutaju u vrleti između Zenice i Teslića  – Izvjesni Semjuel, Kanađanin iz Kvebeka, zalutao je prije nekoliko dana u vrleti između Teslića i Zenice, nakon što ga je navigacija uputila na “najbliži put” između ova dva susjedna grada u dva bh. entiteta. Tekst o tome iz beogradskih NOVOSTI – LINK OVDJE, prenijeli su mnogi evropski mediji.

Prošlo je više od trinaest godina (vrijeme radnje: ljeto 2005.) otkako sam bio na, vjerovatno, najluđem terenu na koji me, uzgred, niko nije poslao, nego sam odlučio da u društvu kolege Adem Mecavica krenem u potragu za, prema policijskom izvještaju, zalutalom (umrlom) vozaču Čehu i vozilu čeških tablica.

Ono je, nakon nevremena ostalo “nasukano” na području između Teslića i Zenice, lokalitet Kozila. cirka 15-ak km od Bistričaka prema RS-u.

Vlasnik vozila, turista iz Praga (Češka) više je vjerovao navigaciji nego tablama, te je odlučio da “presječe” put ka moru. Na topografskim kartama SFRJ bio je ucrtan regionalni put Teslić-Zenica, koji je u stvarnosti ostao šumski put, potpuno devastiran u poplavama i pljusku baš u noći kad je njime prolazio nesretnik, kojeg je pokosio infarkt kad je vidio “gdje zapeo”.

Uglavnom, mi smo odlučili da nađemo “nasukani pežo”, a moj “passat” je (ne hvalim se, samo kažem) prošao gdje policijski Puch nije  ….

Dan kasnije, zajedno sa pripadnicima PS Nemila otišli smo da izvučemo “pežoa” u civilizaciju, a kako je izgledala ta akcija, može se vidjeti na fotografijama…

EPILOG: brat dotičnog Čeha nije preuzeo tijelo, nego je sahranjeno na Jevrejskom groblju u Sarajevu. Ipak, brat je preuzeo “pežoa”, kojeg su mu policajci “na rukama donijeli”.
EPILOG 2: Podsjećajući se na fotografije, kolega sa početka priče kaže: što smo mi prošli za par godina terena, neki neće za par života….potpisujem.

OBAVEZNO prelistajte FOTO GALERIJU i pogledajte GDJE SMO USTVARI BILI..

Categories
Odabrani tekstovi

Zašto sam odabrao AIRBNB – mojih šest iskustava i preporuka svima koji žele upoznati Planetu

Kada mi je prije više od četiri godine prijatelj ispričao kako se super proveo u Istanbulu, boraveći u iznajmljenom stanu, nisam mu previše zavidio, smatrajući da je “sigurnost” aranžmana kojeg nude turističke agencije ili smještaja u hotelu unaprijed preporučenom od nekog drugog.

Međutim, moji “apetiti” kad je u pitanju putovanje, ljetovanje, odmor, davno su evoluirali iz “prženja na ležaljci” ili “mezetluka u hladu borova”, a s godinama su, nažalost tek sada, više naginjali ka želji da se upozna što više gradova, ljudi, sistema, lokacija…

ŠTA JE AIRBNB

AIRBNB, zrak, ležaj i doručak, (Air, bed, breakfast), je najrasprostranjeniji i najprihvaćeniji sistem iznajmljivanja privatnih nekretnina na kraći period. OK, znamo svi za Booking.com, ali je on daleko više popularan među tražiocima hotela, hostela, apartmana.

AIRBNB, kako svaka priča o američkom uspjehu ide, nastao je u garaži od strane dva-tri mladića, a da bi priča imala filmsku vriejdnost barem jedan mora biti ruski emigrant. Helem, da skratim priče o AIRBNB možete naći preko Googleta, danas je AIRBNB težak u desetinama, šta desetinama, stotinama milijardi dolara, sistem je koji je otprilike ovakav –

U vrijeme pisanja ovog teksta svake noći, dva miliona ljudi boravi u smještajima s AIRBNBa, u čak 81.000 gradova širom svijeta. Mogu birati između gotovo pet miliona smještaja u 191 državi svijeta, a to je više nego što pet najvećih hotelskih lanaca nudi zajedno.

VRIJEDI POKUŠATI, A SURFANJE NE KOŠTA

Ovo je nekomercijalni tekst koji moje prijatelje želi ponukati da istražuju, surfaju, to je bar besplatno. Što je ono što ove gorinje cifre omogućuje? Povjerenje. Tako kažu u AIRBNB. Možda neko ima i drukčije mišljenje, ali ja se u potpunosti slažem.

Iz Beča sam prije nekoliko dana otišao da gazdu stana nisam ni vidio, zatvorio vrata za sobom i razmijenili poruke. Šta gradi to povjerenje? Recenzije prethodnih korisnika stana AIRBNB, njihov opis gazde i stana, njegov opis šta su gosti ostavili iza sebe”.

Tu smo dakle. Dok na većini servisa komentare ostavljaju lažni profili, fiktivni računi, AIRBNB smještaj mogu komentirati oni koji su u njemu boravili. I njih komentiraju oni koji su ih ugostili. I nema tu nikakvih predrasuda, gazde AIRBNB-a su vrlo osjetljive, crni, bijeli, žuti, muslimani, vjernici, nevjernici, svi su dobrodošli, ako su korektni i poštuju druge.

PLAĆANJE, SIGURNOST, OPCIJE…

Postoji razrađen sistem i oko plaćanja, vi novac uplatite agenciji, koja naravno svoj rad naplaćuje provizijom, ali u cijelom sistemu i nagrađuje one koje dovedete, one koji izdaju smještaj…

Recimo, ako se prijavite putem referalnog linka koji ja nudim hr.airbnb.com/c/adzonlic a prethodno NISTE registrovani na AIRBNB, dobit ćete €22 popusta na putovanja kad kreirate korisnički račun, te krenete na svoj prvi put. Ja ću onda kad vi otputujete dobiti €13 popusta na putovanja.

Tako šire zajednicu, tako su došli do onih fascinantnih cifri. Kako im se isplati? Pa dva miliona noćenja danas, kad čitate ovaj članak, neka uzmi jedan euro provizije za ovo što rade po noćenju, to je 1, 5 MILIJARDI KM na godišnjem nivou 🙂

Šta konkretno nudi AIRBNB? Nudi stanove, kuće, apartmane, vikendice, čamce, prikolice, kuće na drvetu, šatore, eskimske igloe, štagod vam padne na pamet u 191 državi svijeta. Vaše je samo da otvorite kartu, upišete grad ili regiju…i surfate… ne košta ništa. Kad odaberete lokaciju, mikrolokaciju, svidi vam se, npr. stan, možete pregledati verifikovane fotografije, pročitati sve o stanu do toga kakav je fen, ima li parking i sl.

Zapamtite, tačnu lokaciju, telefon i ime gazde i mogućnost kontakta s njim dobiti ćete tek kad rezervišete lokaciju. Logično, da ne bi bilo dogovora MIMO sistema. Ali, to je i vama sigurnost da ne “izvisite”.

Registracija i svi ostali detalji prilično su jednostavni, a imate opciju i ovih “naših” ex.YU jezika. Ono zbog čega sve ovo piše jeste da prenesem svoja iskustva, a ako neko ima neko pitanje oko samog funkcionisanja, email je dzonlic@gmail.com

BEOGRAD

Prvo putovanje je bilo u avgustu 2014. u Beograd. Do danas nisam imao čast i priliku upoznati vlasnika kuće Slavišu, ali način kako sam dočekan, boravio i ispraćen, zaslužuju u najmanju ruku divljenje, a činjenica da smo Slaviše i ja i danas u kontaktu, govori o mom zadovoljstvu i da je to bilo više od stanovanja pet dana u tuđoj kući.

Iznajmiti kućicu na sprat, sa dvije spavače sobe, ni pola kilometra od tržnog centra Ušće i Brankovog mosta, te nadomak “megasegaturbo” popularnih Splavova, za nekih tridesetak eura po danu, većini vas i dok čitate ovo zvuči kao SF film. Preporuka kaže da je od 196 osoba koji su recenzirali smještaj ovom smještaju čak 190 osoba dalo sve petice u ocjenjivanju smještaja, čistoće, gostoprimstva, ispunjavanja navedenog… dobiti za svaku stavku svaki put i tako skoro 200 puta sve petice, … ima li više mjesta sumnji? https://hr.airbnb.com/rooms/522876

Važna napomena, između silnih ugodnosti, Slaviša gostima ostavi i mobilni telefon sa karticom na raspolaganju, a članovi njegove porodice su nam bili na raspolaganju za svaki mogući i nemogući detalj. Zato je i Beograd tog avgusta 2014. dobio pet zvjezdica…

BUDIMPEŠTA

U Budimpeštu smo putovali na tri dana / dvije noći, na proputovanju kod prijateljice koja živi u Pragu. uzeli smo nepotrebno velik i za moj ukus preluksuzan stan na dvije etaže sa dvorištem “pod ključem i alarmom”, liftom koji vodi do stana, u najstrožijem centru grada. I to za 70 eura po danu.

Cijene koje pišem odnose sa NA SVIH ČETIRI ČLANA PORODICE, dakle, to nije cijena po članu, nego za sve nas.

Stan dr. Vajde u Budimpešti je predobar, preprostran, prelijep, ali smo u njemu samo noćili, u želji da u dva dana vidimo što više Budimpešte. link preporuke je na https://hr.airbnb.com/rooms/2713473

..

 

DUBROVNIK

Iste godine, usred turboturističke sezone u Dubrovniku, najskupljem gradu hrvatskog Jadrana, zamislili smo da u povratku iz Albanije razgledamo crnogorsko, pa hrvatsko Primorje i umjesto umorni forsiramo ka putu M17, zanoćimo negdje oko Zidina opet malo prošetamo, razgledamo…

Apartman Lucija – link je https://hr.airbnb.com/rooms/2939830 je bio idealan, tek koja stotina stepenica od dubrovačkih zidina, a apartman ću opisati ovako, nekonvencionalno – da smo automobil parkirali na plaćeni parking prekoputa kuće u kojoj smo odsjeli (i imali besplatan parking), platili bi ga ta tri dana / dvije noći više. još kraj jula, špic sezone… (2015.)

Dakle, opet preporuka.

ISTANBUL

Istanbul je, moja lično mišljenje, najegzotičniji grad za turistu i najpovoljnija destinacija za nekog poput mene, trenutno u ovom dijelu Planete.

Kuća nadomak Istikal avenije i Taksima, vrlo blizu Galata tornja, negdje u ovo vrijeme lani, bila je naša za dnevnih 40 eura (20 KM po osobi) na linku je https://hr.airbnb.com/rooms/35580

A vlasnik, Italijan Mikele, TV producent je u trenutku mog ulaska u kuću bio na drugom kraju Evrope.

Ovo pišem, jer mi je neprestano na Whatsappu i emailu bio na raspolaganju, čak i da se sporazumijem s vulkanizerom i prodavačem, koji zna samo turski!!!!

Inače, tik uz ovu lokaciju nalazi se pristojno dobar hotel, čiji krevet za jednu osobu košta po noći dva puta više nego cijela Mikeleova kuća, koja, uzgred, ima tri sobe, dva kupatila, polunatkrivenu krovnu terasu od 60-70 m2, sa roštiljem, strujom i vodom, koja sama vrijedi svih onih 40 eura po danu. Preporuka godine!

Moju FOTO priču iz Istanbula pročitajte na linku http://dzonlic.com/foto-reportaza-istanbul-moja-prica-avgust-2017/

SPLIT

Za prvomajske praznike ove godine, baš kao u Beograd 2014., po prvi put smo putovali u Split. za otprilike isti iznos kao u Stambolu, ovaj put smo iznajmili Josipov stan sa linka https://hr.airbnb.com/rooms/19496379 Josip, sjajan nenametljiv mladić je super opremio luksuzni stan usred stambene zgrade, uredno dobio tri zvjezdice Hrvatske turističke zajednice koje stoja ipsred ulaznih vrata, nedaleko od mora….

Smisao naših putovanja je upoznavanje gradova, kombinacija historije, turizma, šopinga i odmora, pa je lokacija na pola puta između Rive i šoping centara, podjednako daleka od Poljuda i Marjana, idealna.

..

BEČ

I na kraju, priču o Beču možete pročitati na ovom stranici, na linku http://dzonlic.com/foto-reportaza-iz-beca-ili-moje-vidjenje-zasto-je-bec-izabran-za-najpozeljniji-grad-za-zivot-u-svijetu-2018-godine/ , ali i stan vidjeti ovdje https://hr.airbnb.com/rooms/17311407 – stan na ovakvoj lokaciji, tek 200tinjak metara od palate Schonbrunn, više je nego poklon. Opremljenost, lokacija, tišina, gotiva… Sve je tu.

Moju FOTO priču iz Beča pročitajte na linku http://dzonlic.com/foto-reportaza-iz-beca-ili-moje-vidjenje-zasto-je-bec-izabran-za-najpozeljniji-grad-za-zivot-u-svijetu-2018-godine/

..

MOJE PREPORUKE

Kako sam imao “šest od šest”, sve skoro pa idealne “pickove”? recept je jednostavan –

Prvo, složite u glavi koliko i zašto putujete. Šta želite da vidite, koliko da obiđete. AIRBNB nudi, kao naš OLX ili eBay, da postavite cijenovni rang od NAJNIŽE do NAJVIŠE cijene, pa kažete, hoću evropski dio Istanbula, od tog do tog datuma, da tri osobe dobiju stan, sa wifi, full opremljen, parkingom, da prihvata ili ne kućne ljubimce, da ovo, ono… po cijeni do 50 eura po danu… i na mapi koja se otvara uz vaše pretraživanje dobijete lokacije.

Napravite sebi folder sa svojim “favoritima”, nazovete ga npr. Istanbul 2019. i krenete surfati, pomjerati kartu, klikati od stana do stana, od kuće do kuće, pregledate ponudu, čitate recenzije dosadašnjih stanara… i pravite uži i uži izbor… Na kraju, kad kažete TO JE TO, izvršite predrezervaciju, kontaktirate vlasnika i na kraju – platite.

Cijene variraju, od broja osoba, do perioda kad plaćate, naravno postoje opcije first minute i last minute, tj. da danas platite isti stan za novembar znatno jeftinije nego 25.oktobra. Logično.

OPCIJE

Ja sam do sada šest puta koristio opciju CIJELI STAN/KUĆA, tako da dobijem ključeve i samo moja porodica ulazi taj period u plaćeni smještaj. Postoje opcije i soba u kući/stanu, pa i dijeljeni smještaj u višekrevetnim prostorima, a kad jednom odsurfate na AIRBNB, zaljubiti ćete se u ponudu, makar i ne putovali nigdje, jer možete pregledati od kamp kućice na Aljasci, do kuće na drvetu na Novom Zelandu.

Toplo preporučujem da se registrujete, pregledate i razmislite. Koliko toga na ovoj Planeti niste vidjeli, a možete za prilično mali novac. Kad kažem mali novac, nekom će se učiniti da pretjerujem, ali ako izračunate da kuća u Istanbulu u periodu od 11 dana, sa hranom (tri obroka) za četiri odrasle osobe, gorivom, putarinama i troškovima, sve do suvenira, slatkiša i osvježenja, može da vas košta npr. (naglašavam 11 dana) 500 KM po osobi, što je cijena lijepog hotela u Albaniji, sedam dana sa doručkom. Ili, da vas četvero možete provesti vikend sa dva noćenja u Beogradu za 120 KM, dakle 15 KM noć po osobi… Sumnjam da će vas ko, osim rodbine i prijatelja primiti jeftinije na noćenje i u Zenici.

REGISTRACIJA

Dakle, moj izbor je definitivno AIRBNB, a na kraju da ponovim, oko registracije, ako se prijavite putem referalnog linka koji ja nudim hr.airbnb.com/c/adzonlic a prethodno NISTE registrovani na AIRBNB, dobit ćete €22 popusta na putovanja kad kreirate korisnički račun, te krenete na svoj prvi put.

KAD DOĐETE U NEKI GRAD

Ljudi poput vlasnika stanova u koje sam ja odsjeo, naprave pravi mali interaktivni vodič, sa mapom i fotkama gdje su najbliže prodavnice, gdje jesti, gdje parkirati auto, gdje su muzeji, šta posjetiti, obići, koliko šta košta. Sve to vam je besplatno dostupno na linku https://hr.airbnb.com/things-to-do

Sve ostalo, da se samostalno registrujete i krenete istraživati, link je na AIRBNB