U nastavku je komadić priče o gradu koji zvanično ima 16 miliona stanovnika, bez svih stranaca i radnika koji svakodnevno dođu u njega. Da, 16 miliona, nekih 5x BiH, na prostoru od cca 150-200 kilometara, koliko je neka orjentaciona “širina” Grada Istanbula 🙂 Zato, ne zamjerite na opširnosti, bolje rečeno detaljnosti nekih opisa –
Cijelu sedmicu kako sam se vratio iz Istanbula, prijatelji traže, a ja oklijevam da napišem nastavak storije koju sam NA OVOM LINKU objavio prije četiri godine,sa bogatom foto galerijom.
Desetine znanih i neznanih u protekle četiri godine kontaktiralo me zbog te, ali i ostalih priča iz Albanije, Srbije, …koje su uglavnom NA OVOM LINKU. Svaki put mi je bio cilj da ljudima uklonim nepotrebni avansni strah od putovanja od hiljadu kilometara, putovanja u državu čiji jezik i propise ne znaju.
Zvali su me ljudi iz Srbije, Crne Gore, BiH, Hrvatske, zahvaljujući što sam podijelio njima toliko značajne informacije-olakšice. Osim tog primarnog, dodatni motiv mi je bio da “razbijem” lažni MIT o tome kako je najbolje tamo gdje su decenijama naši, moji, vaši išli po “defaultu”, jer za drugo nisu znali ili nisu bili u prilici priuštiti.
Onda mi kolegica ispriča o tome kako sve više “gazda” ima običaj tražiti 5 eura dnevno za daljinski od klime, poneki euro čak i za toplu vodu, upotrebu kuhinje ili sl. O plaćanju tuševa na plaži ne bih…. Rekoh da me taj grad, ne samo “gazda” nikad više ne bi vidio, a onda naletih na cjenik jednog preskupog i precijenjenog jadranskog hotela, koji svoj parking naplaćuje 3 eura po danu, a u “opcijama” nudi klimatizirane i sobe s pogledom na park/more.
Dan poslije, pročitah o “pravilima trošenja” u kafiću popularne jadranske destinacije, u kojem možete sjesti u baštu ukoliko ćete potrošiti između 100 i 300 KM za večer, ovisno o poziciji stola.
I tu se probudi inat i namjera da svojim tekstom probudim/pobudim jednu, dvije, pet, XY osoba da svoj sljedeći odmor planiraju bilo gdje drugo. U međuvremenu, bilo je mnogo izmjena u Istanbulu, kojeg sam pohodio 2017., pa je OVAJ članak prirodni dodatak, nastavak onog objavljenog 2017. godine NA OVOM MJESTU, zato će u nastavku biti preskočeni potrebni, ali detalji sadržani u ranijem nastavku, koji se nisu mijenjali.
PRIJE POLASKA
Za početak, za ulazak u Tursku vam je u trenutku pisanja ovog teksta trebao neki od priznatih PCR/antigen testova ili da ste vakcinisani BILO KOJOM vakcinom priznatom od WHO. Meni je na ulazu u Tursku službenica pregledala vakcinalni ŽUTI KARTON koji je međunarodni vakcinalni pasoš, tako da se nisam “ribao” sa pitanjima šta, koji kod ovo ono.. uzgred, pregled vakcinalnog pasoša je trajao pola sekunde, i to u redu automobila prije pasoške kontrole. Formalnost, a kroz Srbiju i Bugarsku me niko nije pitao ni za zdravlje, a kamoli jesam li primio vakcinu.
Svi putnici koji ulaze u Tursku dužni su prije ulaska u zemlju ispuniti prijavni obrazac koji sadrži podatke o identitetu, adresi stanovanja i personalnih podataka putnika. Svi putnici su dužni ispuniti obrazac, u okviru 72 sata prije polaska na put NE RANIJE! Popunjavanjem obrasca stvaraju personalizirani “HES kod”. Kada se web stranici pristupi internetom na “register.health.gov.tr” ili putem aplikacije “Hayat Eve Fit”, odabire se željena jezička opcija (engleski, najbolje) i postupak se nastavlja, sve do kraja, kad dobijate HES i QR kod, koji vam koristi u Turskoj. Svi putnici su dužni da sačuvaju formular u elektronskoj verziji na telefonu ili printanoj uz sebe. Novčanik i možete zaboraviti tokom šetnji, ali HES kod nemojte 🙂
Da biste ispunili formular posjetite stranicu : https://register.health.gov.tr/
Prilikom popunjavanja aplikacije nemojte koristiti slova š,ć,ž,č,đ, a formular je potrebno popuniti za svakog putnika pojedinačno, bez obzira na uzrast. Popunjavaju se: Name=Ime, Surname=Prezime, Gender=Pol, Birth Date=Datum rođenja,
Entry Type=Način dolaska u Tursku (drumski, zračni, vodeni saobraćaj), Transportation Company Name=naziv turističke agencije ili avio kompanije (ukoliko putujete preko neke agencije ili avio prijevoznika), Flight Number=broj leta (ukoliko putujete avionom), Passport Number=Broj Vašeg pasoša, Living Location=Država u kojoj živite, Nationality=Nacionalnost, E-mail Address=Vaša aktivna mail adresa, Phone Number=Vaš broj telefona koji će biti aktivan tokom putovanja u formatu +387 6X XXX XXX), Arrival Date=Unesite tačan datum ulaska u Tursku (datum polaska i kod autobuskog i kod avio prevoza). NAKON TOKA KLIKNITE NA FORWARD i nastavljate –
U padajućem meniju izaberite City=grad, te District=mjesto u Turskoj gdje ćete biti. Zatim Phone Number=Kontakt telefon objekta ili vlasnika gdje ćete boraviti, te Address=adresa smještajnog objekta, te potom Kliknite na dugme “Add Address” kako biste potvrdili adresu, a onda “Forward” – ZATIM UNOSITE U KOJIM STE državama boravili u proteklih 10 dana, a ako niste, idete opet na dugme “Forward“. Na kraju će Vam sistem prikazati sve podatke koje ste unijeli, te ako je sve OK, idite na SAVE – Nakon što ste sačuvali podatke, sistem će Vam prikazati prijavu sa QR kodom i HES brojem. Kliknite na dugme “Download” kako biste preuzeli HES KOD.
HES kod, osim provjere na granici, traže vam u svakom muzeju, ozbiljnijoj prodavnici, shopping centru, a nekad i negdje, možda i na ulici. On je neophodan i da biste koristi gradski javni prijevoz u Istanbulu, o čemu ću detaljnije u dijelu oko ISTANBUL CARD kartice. I tamo će biti priče o HES kodu, ali po redu…
PUTARINE, CESTARINE, GORIVO….
Ako putujete avionom, narednih nekoliko pasusa preskočite, ali sebi na vrijeme osigurajte karte, jer se njihove cijene za odlazak i povratak kreću od ludih 29 eura u nekakvim akcijama, preko 49 u čestim akcijama, do 129 ili 159 eura po osobi, najčešće. Zato se putovanje automobilom, ako imate dva dobra ili jednog odličnog vozača i ne žurite, isplati kako zbog cijene, tako zbog komfora i količine stvari koje možete ponijeti/donijeti. Idemo mi na vožnju autom.
Ukoliko vam auto troši ispod ili oko 7 litara dizela, (sa upaljenom klimom, puno stvari i 3-5 putnika) te ne budete imali nepredviđenih troškova, put od (u mom slučaju Zenice) srednje Bosne do Istanbula i nazad će vas koštati cca 430 KM (215 eura). U tu cijenu je uračunato gorivo na polasku, nekoliko dopuna ovisno od veličine rezervoara, putarina u oba pravca kroz Hrvatsku, Srbiju i Tursku, vinjeta kroz Bugarsku (i to mjesečna). Da pojasnim –
Put na Šamac, pa preko Hrvatske i Šida ka Beogradu, a onda ka Bugarskoj sam izabrao na preporuku prijatelja. Iako po karti nelogičan i doima se najdaljim, ustvari je najbrži, jer imate magistralni put kroz BIH, prilično male gužve na graničnim prijelazima ako odaberete dobar taajming i ljepotu vožnje autoputem od Slavonskog Šamca pa do istanbula (plus minus koji km kroz Bugarsku koji još nije završen).
Dakle, od skoro 1.300 kilometara u jednom pravcu, “odbijte” BIH i dio od granice Dimitrovgrad (Srbija/Bugarska) do nadomak Sofije koji je ustvari autoput u izgradnji, pa imate ulaske, silaske, prelaske, ali prije toga, te dalje sve ka i kroz Tursku je čisti dobri autoput.
Putarina kroz Hrvatsku i kroz Srbiju do Beograda košta (dakle dva puta) po 7 KM. Put od Beograda (Obrenovac) do Bugarske granice je sada autoput u komadu, plaća se na kraju oko 22 KM u jednom pravcu, ali na nekoliko mjesta i dalje se odvijaju radovi. Radova je znatno manje i vožnja je brža u povratku, od Bugarske ka Beogradu.
Čim prođete granični prijelaz u Bugarskoj na samoj granici kupujete vinjetu, koja je sad fiskalni račun. Ako ćete se vratiti u roku sedam dana kupujete sedmičnu od 7 leva – cca 7 KM, dok duža, MJESEČNA košta 15 leva/KM. Ako imate sitnih eura kupujete na šalteru, gospođe znaju “naš”, a ako želite platiti karticom, odmah do šaltera su automati, jedan od jezika koji možete odabrati je srpski (ćirilica, ko ne zna, ima engleski) i procedura je vrlo jednostavna, s tim da sa sobom u objekt ponesete i saobraćajnu. Vinjetu čuvajte u novčaniku, autu, neće vam je niko tražiti, ali ko zna…
Kupovina stikera za autoput u Turskoj je uvijek posebna epizoda. To je jedina stvar koju zamjeram državi turskoj, jer državni PTT to uopće ne drži pod kontrolom. Čim nadomak Edirna uđete u Tursku, imate tzv. HGS shopove. U prvom vam kažu da HGS-a (stiker za korištenje autoputa) više nema po shopovima, da idete do početka autoputa, bivših naplatnih kućica i tu u PTT objektu kupite HGS stiker. S prošlim autom, prije četiri godine sam ih poslušao. Ovaj put nisam, nego sam 100 metara dalje stao kod drugog HGS shopa (kombinacija kafane, odmarališta, praonice auta, mjenjačnice, prodavnice mješovite robe) …..i tu kupio stiker – jedini “problem” je što službenik prima samo “keš”, i to u turskim lirama, ali metar od njega nalazi se privatna prodavnica SIM kartica u kojoj službenica po oficijelnom kursu 10 lira 1 euro (5 lira 1 KM) izvrši zamjenu i samo se protegnete preko pulta i problem riješen 🙂 kartice tu i samo tu ne primaju !!! Dakle, po cijeloj Turskoj sam plaćao sladoled, ljudi plaćaju kestenje, vodu, kukuruz na cesti karticom, jer svaki ulični prodavač ima mobilni kartični uređaj, ali ne i službenik pošte na graničnom prijelazu. I to je jedino “razočarenje”…
Helem, HGS je stiker kojeg lijepite ispod retrovizora ili u “crnu” zonu mimo folije na šoferšajbi. On se “veže” za vaše registarske oznake i osim 3-4 KM koliko košta sama registracija i stiker (da, ponesite i pasoš i saobraćajnu) “nabacite” na svoj račun koliko želite novca. Put do evropskog dijela Istanbula košta smiješnih 4-5 KM, plaća se (u jednom pravcu, u drugom je besplatan) prelaz preko istanbulskih mostova koji vežu Evropu i Aziju, a ako ćete dalje u dubinu Turske, na stranici državnih autocesta imate sve pojedinačne cijene. Neke autoceste i mostovi su pod privatnom koncesijom i ne možete platiti s računa HGS–a, nego dodatno iskešati novac. Čim pristupite internetu, možete vidjeti stanje svog računa, dopuniti karticom (sad može karticom 🙂 ) a možete otići i u “crveno” do 15-ak dana. Teoretski, možete napustiti Tursku s dugom, ali to auto će sačekati opomena kad nekad dođe ponovno.
Da se saberemo:
Za otići vam treba 7 KM putarine Hrvatska, 29 KM (7+22) Srbija, 15 Bugarska, te 5-10 KM Turska. I toliko otprilike u povratku, minus ako ste ispod sedam dana u povratku kroz Bugarsku. Što se tiče goriva, reći ću vam svoje iskustvo – 50 litara natočenih u Zenici bilo je dovoljno, da uz dosipanje 10 litara u Srbiji prije ulaska u Bugarsku – dođem do Turske! Zašto ovako kažem – jer je cijena goriva u Srbiji i Bugarskoj iznad 2,60 KM, dok je u Turskoj ispod 1,50 KM, po litri dizela (avgust 2021.-mjera – pumpe Shell). U Turskoj (Edirne) sam natočio do vrha, otišao u Istanbul, tamo nisam vozio, u povratku opet na turskoj strani granice sa Bugarskom natočio do vrha i tamo negdje između Beograda i hrvatske granice na Gazpromu natočio goriva za 50ak KM (cca 20 litara) koji su mi bili dovoljni za povratak do Zenice i 3-4 dana vožnje po Zenici… Sve sabrano – sve putarine, vinjete, gorivo koštali su me oko 430 KM, dakle 100tinjak KM po putniku.
PLAĆANJE
Da naglasim, ja sam sve svoje troškove, od Hrvatske do Turske, uključujući i benigne kupovine sladoleda po marku-dvije plaćao karticom. Imali smo nešto sitno razmijenjenih eura, zbog potrebe kod HGS stikera (objašnjeno u prethodnom poglavlju). SVE OSTALO smo plaćali direktno karticom bosanske banke, a svaka od transakcija odmah mi je evidentirana u KM sms-porukom na telefonu. Sa nekoliko dana kašnjenja pristizale su bankarske provizije za svaku pojedinačnu transakciju. One su u iznosima od 0,07 KM do 1,20 KM, a moja slobodna neformalna procjena da se radi o nekih 1-1,5 posto po iznosu transakcije. S tim da recimo nešto što je 100 lira (ja laički računam pet lira za 1 KM dakle 20 KM) meni dođe ispod 19,50 KM. Ta naknada je i naknada banke i konverzija KM u eure, pa eure u lire, što znači da sam VRLO DOBRO PROŠAO! Kad i ako saberem sve što smo plaćali, a s druge strane sve provizije, možda i izračunam stvarni iznos provizije. Onda ga i dodam uz ovaj tekst.
ISTANBUL, ISTANBUL CARD
Po drugi put, Istanbulom sam se kretao isključivo gradskim prijevozom, a automobil je bio parkiran od prvog do posljednjeg dana, na istom mjestu, nakupivši fine prašine. Zašto? Pa kad “spoznate” blagodeti javnog saobraćaja grada na Bosforu, shvatite da je automobil “gotovo” nepotreban.
Istanbul Card se kupuje na “žutim” automatima koji se nalaze NA SVAKOM ograđenom stajalištu busa, tramvaja, broda, voza, metroa u okviru gradskog IBB transportnog preduzeća. Kartica košta 10 lira (2 KM), a kad je automat “izbaci” postavite je na predviđeni “naslon” na desnoj strani uređaja i dopunite PAPIRNATIM novčanicama od 5, 10, 20 lira. Navodno su bili automati koji primaju kartice, ja ih nisam vidio u funkciji. I oprez – aparat prima samo navedene apoene papirnatih novčanica u periodu koji “odbrojava”. Postoji latentna opasnost da zbunjenog turistu prevari lokalni šaner koji se “dobrovoljno prijavi” da vam pomogne, pokazavši šatro kako stvar funkcionira i u brzom prebacivanju kartica dopuni svoju, a ne vašu. Kako meni rekli, tako ja vama. Procedura sa samim automatom je jednostavna, prebacite na engleski i mirna – Bosna.
NOVOST oko korištenja Istanbul Carda je da se MORA “vezati” za gorespomenuti HES kod i to online. Ukoliko nemate karticu nekog telekom operatera, nakačite se na najbliži wifi ili vratite u apartman – posjetite stranicu https://kisisellestirme.istanbulkart.istanbul/ (Ne možete joj pristupiti iz BIH ili odnekud izvana) i odmah u startu odaberite ”I am a foreigner, I want to continue by my passport number.“, te unesite par osnovnih podataka, uključujući HES KOD i broj vaše Istanbul kartice. Oznaka sa slike biće dokaz da ste povezali da je ta kartica vaša, da imate HES kod,a time i da ste legalno u Turskoj, da ste vakcinisani ili testirani…. i mnogo toga…
Dakle, JEDNA OSOBA – JEDNA KARTICA – a karticu koristite za sve vrste prijevoza sa vozilima/plovilima oznake IBB gradskog prijevoznika i partnera (ne važi za većinu Dolmuša-mini kombija), pa čak i za plaćanje wc-a (1 lira). Prijevoz UGLAVNOM košta 3,5 lira dakle 70 feninga 🙂 gdjegod da putujete po gradu. Ako “presjedate” unutar 60 minuta naredna vožnja neće biti 3,5 lire, nego manje. Ako koristite MARMARAY metro/voz koji ide iz “lijevog” evropskog dijela do krajnje tačke desno-azijskog dijela odnosno u GEBZE, dakle pedesetak stanica i skoro 100 km dijagonalno kroz grad, ispod mora…. karta je 7 lira 🙂 smiješnih 1,50 KM s tim da po izlasku na odabranoj stanici prije zadnje imate REFUNDATION aparate za vraćanje “razlike” u odnosu na punu cijenu. Da, ne šalim se, zaista to mislim.
Mnogo detalja imate ovdje https://iett.istanbul/en a na internetu imate i ažurirane aplikacije i/ili mape u PDF-u mada je najbolja kombinacija imati konekciju i koristiti Google Maps koji u realnom vremenu pokazuje koji bus, tramvaj, metro, brod imate na raspolaganju od tačke A do tačke B. Ako pak nemate konekciju, prije polaska iz sobe/apartmana, isplanirate rutu, skrinšotujete sve opcije i put je pred vama. Napominjem da za 70 feninga putujete iz Evrope u Aziju, dakle sa Bešiktaša, Karakoya ili Eminonua ka Kadikoyu ili Uskudaru na azijskoj strani, što je skoro pa pandam turističkim krstarenjima koji su desetinama puta skuplji i traju 20-40 minuta.
Najskuplja karta, ako se tako može reći, jeste ona od 10 lira – 2 KM – i s njom npr. od trajektne stanice Kabataš (evropski dio, obala “ispod” Galata tornja i Taksima) putujete do tzv. Prinčevih otoka, odnosno zvanično samo – ADALARA (turski – otok). O nezemaljskoj ljepoti četiri otoka u Mramornom moru u posebnom Odjeljku. Dakle, brod vodi iz evropskog u azijski dio, pa na prvi, pa na drugi, pa na treći, pa na četvrti otok. Sve to traje oko 100 minuta. Dakle, više od sat i po predivnog krstarenja za 2 KM. Brodovi za Adalar idu od 6 do 23.30 svakih sat (barem ljeti), tako da možete doći, popiti kafu i natrag 🙂 Tri sata krstarenja i kafa/čaj će vas “izaći” 5-7 KM, ovisno kakvu kafu pijete 🙂
Dodatno, na svakom od brodova, pa i onih što saobraćaju na potezu Evropa-Azija imate od prodavača simita, čaja, vode, do šanka sa sokovima, čajevima…
IstanbulCardom dakle plaćate (skoro) sve, možete uvijek provjeravati stanje i – uživati u brzom prebacivanju s kraja na kraj grada. Preporučujem za svaki ambiciozniji obilazak grada!
ŠTA VIDJETI U ISTANBULU?
Možda ću se “ponoviti”, ali ne pokušavajte u Istanbulu, bili prvi ili osmi put, da VIDITE SVE, jer je to nemoguće. Ljudi koji su bili i po desetak puta, vraćaju mu se i otkrivaju nove sjajne stvari. Nabrzinu da prebrojim, meni je možda ovo bio četvrti ozbiljniji boravak i tek sad mogu reći da NISAM još upoznao Istanbul. A i kako bi grad “od” 200 km i 16 miliona….
U PRVOM DIJELU – NA OVOM LINKU sam opisivao neke lokacije, a sada ću dodatno preporučiti da dođete na Taksim i date sebi “pravac” da od nove džamije na samom trgu, krenete Istikal avenijom sve dolje do Galata tornja…Sve to “valja” ponoviti i noću, kad je ambijent i osjećaj sasvim drukčiji. Neko će ići u stotine radnji, napomene radi – radnje kao što su Mango, Waikiki i sl. rade i iza ponoći, nerijetko do 01h, imaju po 2-3 do 5-6 spratova, a sniženja u njima su istinska sniženja. U vrijeme našeg boravka većina kupljenih artikala je dva do tri puta bila jeftinija nego približno sličan ili isti artikal iste marke u radnji istog imena u BIH (ako postoji).
Nova je i džamija Čamlidže na istoimenom brdu na azijskoj strani. Topla preporuka za dio jednog dana – od same džamije sa pratećim sadržajima, do pogleda na cijeli grad. Džamija, uz jarbol sa džinovskom zastavom, te novi TV toranj koji mijenja desetine pojedinačnih, su tri “vrha” tri brda koja sa azijske strane dominiraju panoramom. Rekli su mi da od džamije šetalište vodi ka jarbolu sa zastavom, a i dalje ka Tornju, NISAM IŠAO pa ne mogu potvrditi. U novi TV toranj sa restoranima nisam išao, biće prilike.
Ono što vam većina vodiča neće preporučiti, a ja ću reći da MORATE obići jeste Muzej Rahmi Koca ( http://www.rmk-museum.org.tr/istanbul/en/home-page ) Iako ćete pomisliti da se radi o tehničkom Muzeju, to je mjesto gdje možete (soim ponedjeljkom) provesti veći dio dana. Avioni, kamioni, brodovi, automobili. Bukvalno. Od stotinjak oldtajmera, sportskih automobila milionske vrijednosti, nekoliko pravih aviona, brodova na “suhom doku”, pa i vagona, lokomotiva… – a tek minijature! Od figurica, minijaturnih modela, vagona, vozova, dokumenti, prezentacija kako se proizvodi nešto, uzoraka kroz istoriju, originalnih predmeta i dokumenata iz cijelog svijeta.
Kolekcije ličnih predmeta “oca” moderne Turske Ataturka, naučnih instrumenata, nauka kroz istoriju, željeznica od do, brodovi, podmornice (uključujući pravu pravcatu podmornicu u koju možete ući), komunikacija, tehnologije, mašine i motori, kape, bicikli, igračke kroz istoriju, rijetku ručno pravljeni predmeti, život i istorija, pa do nekoliko replika stvarnih radnji kao što su obućari, urari….
Jednostavno nemoguće je da vam nabrojim, a dio će vam pokazati bogata galerija. Bitno je doći ujutro (od 10 rade) da bi obišli sve 🙂 jer osim kompleksa uz more dio Muzeja je bukvalno “preko ceste” u drugom kompleksu zgrada. Sve to za cca 5 KM 🙂 I da, imate nekoliko kafea i restorana u kompleksu, pa nećete ostati gladni i žedni 🙂 Vjerovatno osjećate s kojom količinom žara pišem o ovom muzeju, a najbogatija galerija iz Istanbula govori da zaista želim pokazati kakvo neotkriveno blago imate u jednom ovakvom muzeju. Zato predlažem da kliknete na prvu i izlistate sve fotke, do zadnje 🙂 I opet, ovo je samo djelić onog što možete vidjeti, opipati…
Ono što sam ja uradio jeste da od ovog Muzeja, koji se nalazi u nama bratskoj općini Bayrampaša, produžim do Miniaturka, čuvenog po umanjenim replikama stotinjak čuvenih objekata islamske Osmanske gradnje i gradnje na području Turske, od Starog mosta u Mostaru, preko Aya Sofije, Mosta Šehida 15. jula pa do aerodroma Ataturk. Donosim i malo atmosfere iz Miniaturka. Napominjem da za Rahmi Koc Museum i Miniaturk, ako ste baš spremni za full hodanje, trebate odvojiti cijeli dan.
SHOPPING CENTRI
Za početak, reći ću vam da nezvanično u Istanbulu postoji oko 250 shopping centara 🙂 🙂 🙂 Da, ne šalim se. Na internetu imate razne preporuke. Surfajte, tražite, rovite. Ja sam ovaj put odabrao vjerovatno najveći FORUM i DZEVAHIR, koji je relativno blizu Taksima, gdje sam stanovao. Forum je grad u gradu, uz sve to u njegovom kompleksu se nalazi i najveći IKEA centar u Turskoj, ali i SEA LIFE jedan od najboljih vodenih parkova/akvarija u svijetu. Još ne znam nikog ko bi sve to obišao za dan, ali dok su žene u kupovini, odete u Akvarij, a oni ambiciozniji u IKEA-u i opet “mirna Bosna”. Inače, vratiti ćete se opet… Da, svaki od njih ima na, uglavnom posljednjoj etaži, na vrhu, po desetak-dvadeset različitih restorana i slastičarni, takod a možete probati i tursku gastronomiju dok razgledate/kupujete. Pogledajte par fragmenata iz Foruma ( i IKA-e) i Dževahira.
ADALAR
Kako sam napisao ranije u pojašnjenju o jeftinom krstarenju, ADALAR – otoci su našoj javnosti poznati iz nekih turskih serija, a trebate im posvetiti najmanje jedan dan za vrijeme boravka u Istanbulu. Ranije, u poglavlju o saobraćaju, opisao sam kako do Adalara-otoka – svakih sat od 6 do ponoći, sa skoro svake luke iz evropskog ili azijskog dijela, za smiješnih 2 KM.
Od četiri, bio sam na četvrtom, najvećem, a preporučili su da MORAM vidjeti i treći (iz pravca Istanbula). AkoBogda, sljedeći put.
Četiri najveća su dakle, Büyükada (“Glavni grad Okruga i najveći, 4. otok”) 5.46 km2, Heybeliada (ispred njega, 3. po redu) 2.4 km2, Burgazada (Sa utvrdom) 1.5 km2 i Kınalıada 1.3 km2, te pet malih, do kojih morate posebnim naručenim ili zakupljenim prijevozom – Sedef Adası, Yassıada, Sivriada, Kaşık Adası,i Tavşan Adası.
Osim policije i vatrogasaca, koji imaju po nekoliko vozila, svi ostali moraju pješice, električnim trotinetima, biciklima, običnim biciklima ili mini-golf vozilima i mini-busevima na struju. Do Otoka se dolazi iz luka Bostancı, Kartal i Maltepe na azijskoj strani, te Kabataş na evropskoj. Ukupno, osim gradskog, postoji još pet kompanija koje voze na Otoke, a IstanbulCard vam važi kod IBB-a, dakle gradske korporacije.
Umjesto da pišem kakav sam ja imao osjećaj, i to nadugo i naširoko, eto pogledajte sami foto galeriju – samo će vam se kazati –
Nikad nisam volio fotografisati, a posebno objavljivati fotografije hrane, tim prije što znam da ima mnogo onih koji većinu fotografisane i na društvenim mrežama objavljene hrane, a da ne pričam o Istanbulu, mogu i vide samo na fotografijama. Ipak, ovaj put ću odstupiti od tog pravila da bih pojasnio svoju priču o jeftinoći istanbulskih lokacija na kojima možete jesti. Pri tome želim naglasiti da nisam jeo u fast-foodovima, ali ni elitnim restoranima, odnosno da smo uglavnom jeli tamo gdje vidimo da ima dosta lokalnog stanovništva, ali i turista. Gdje puno skoro sigurno je i kvalitetno, ali i povoljno. Zato se u Istanbulu jelo za 3-10 KM, što uključuje supu/čorbu (uglavnom “merčimek”, glavno jelo (svaki dan nešto drugo) i sok ili čaj (coca-cola, uglavnom). Kugla sladoleda ispod ili oko 1 KM, riblji stejkovi ili bifteci 8-10 KM, po kursu 5 lira – 1 KM. Uglavnom, povoljno, povoljnije od “konkurencije” u bližim destinacijama.
Za kraj, evo fotki javnog prijevoza, Pier Lotti vidikovca, na kojem smo bili i prije četiri godine, Taksima, Aja Sofije koja je ponovno džamija, općine Bayrampaša koja je obilježila godišnjicu stradanja i genocida u Srebrenici, Kadikoya, Dolmabahsce, mosta šehida 15.jula i područja Bešiktaša, ali i stadiona novog prvaka Bešiktaša…i još nekih zanimljivih “nesvrstanih” fotki..
I tu negdje završavam ovu foto priču. Do sljedećeg odlaska i mog i vašeg. Mislim da se ima još puno toga napisati, ufotkati, vidjeti i ispričati. Ali, treba to prvo doživjeti. Za sve dodatne informacije i pitanje imate kontakt sekciju na ovoj stranici. Hvala za pažnju.