FOTO: Ko su osuđenici sa najvećim zatvorskim kaznama u FBiH – Pola milenija zatvora za sedamnaest osuđenih – Buljubašić ukupno izdržava 54, Jašarević 42, Topalović i Mican po 35 godina. Sedamnaest osuđenika ima kazne veće od 20 godina. Jašarević izlazi 2047. Šerif Hadžić će imati 79 kad izađe iz KPZ-a. U RS-u podaci koje smo dobili u FBiH proglašeni “službenom tajnom”?
Buljubašić: Napisao i knjigu o životu i zločinu
Mican: Manja greška vodi u veću
Topalović: Sve je u Allahovim rukama
Jašarević: U toku još dva suđenja
Okić: Ma kakva zločinačka organizacija
Fikret Hadžić: Žalbe, sporovi, procesi
Kovač: Bavi se poljoprivredom
Šerif Hadžić: Pokušava obnoviti postupak
Odgovor pomoćnika ministra Boška Đukića
Šta kaže Zakon u RS
Sedamnaest osuđenika Kazneno – popravnog zavoda Zenica, osuđenih na kazne više od dvadeset godina, imaju ukupno 496 godina ili pola milenija robije u svojim osuđeničkim kartonima. “Sedmica” je prva u BiH koja je imala priliku da razgovara sa njima i da napravi listu osuđenika sa najvećim zatvorskim kaznama u FBiH. Cijelo istraživanje provedeno je uz asistenciju Uprave KPZ-a Zenica i saglasnost Ministarstva pravde FBiH, te samih osuđenika sa kojima smo razgovarali.
Edib odslužuje kaznu do 2043.
Edib Buljubašić iz Zenice izdržava ubjedljivo najdužu ukupnu kaznu od 54 godina zatvora, koja je kombinacija spajanja nekoliko presuda, te odluke suda da ih služi “jednu za drugom”. Iako je prethodno dao saglasnost za razgovor, te bio i doveden u dio gdje je trebao biti obavljen razgovor, Edib je neposredno pred razgovor iz njemu znanih razloga odustao. Osuđen je zbog dvostrukog ubistva, počinjenog u februaru 2000. godine. Prije rata je zatvoren zbog teškog razbojništva i ubistva portira “Zenicatransa”, kao i ranjavanja oca. Nakon toga izlazi na “vikend” i ubija oca, nakon čega biva osuđen na dvadeset godina zatvora. U posljednjem ratu bio je pripadnik nekoliko vojnih formacija, a nakon rata ubija udarcima sjekirom nevjenčanu suprugu Almu Šarić. Tri dana kasnije ubija Nađu Buljubašić, suprugu svog brata, sa dvadesetak uboda makazama, nakon čega se prijavljuje policiji, koja pronalazi oba leša. Svoju elokventnost nerijetko ispoljava u čestim kontaktima sa novinarima, putem jedne od dvanaest telefonskih govornica unutar KPZ-a. Edib je otišao i dalje, napisavši knjigu, koju mu je još prije četiri godine promovirao akademik Abdulah Sidran. Prema evidenciji KPZ-a, Edib bi na slobodu mogao 5. novembra 2043. godine.
Ubica iz SFOR-a
Jasminko Jašarević ima dvadeset osam godina i kakko kaže “četiri-pet ubistava iza sebe”.
– Osuđen sam na 42 godine zatvora, što je najveća kazna ikad izrečena u BiH. Za sada zbog tri ubistva, ima toga još, kaže hladno, ali Jasminko, iako kroz razgovor ne odaje utisak nekog ko bi se potukao, a kamoli ubio.
– Sud u Mostaru me kaznio s 22 godine zatvora zbog ubojstva Ramize Rahimić počinjenog 2005. godine u Mostaru, a potom i na na 30 godina zatvora zbog ubojstva mostarskog fotoreportera Ante Tonče Borasa počinjenog prije dvije godine. Sud u Brčko Distriktu, zbog ubistva Marijana Šopčevića me je osudio na 15 godina. To je objedinjeno u ovu kaznu, od 42 godine. Imam još jedan slučaj u Mostaru i jedan na Sudu BiH, ubistvo, pokušaj ubistva, falsificiranje. Radio sam kao zaposlenik u SFOR-u, zato nije niko sumnjao da dobrostojeći SFOR-ovac može biti ubica iz koristoljublja. Kad sam otkriven, nisam poricao ubojstva, jer je bila DNK potvrda. Svjestan sam onog što sam učinio, a još više onog gdje sam sada. Ovdje sam u muzičkoj sekciji i informatičkoj. Vodim jedan osuđenički kolektiv i trudim se da bude sve po p.s.-u. Imam odličnu saradnju sa upravom i ako ostanem rukovodilac odjeljenja, vjerujem da neće biti problema. Odlučio sam da olakšam boravak sebi i upravi i drugim osuđenicima dobrim ponašanjem, kaže za “Sedmicu” Jasminko, za kojeg vaspitači i čuvari ne štede riječi hvale kao vrijednom, iskrenom, radinom osuđeniku. Zbog zdravstvenih problema prigovara na rad zdravstvene službe, a u znak protesta je “gutao žilete”. Kaže da ne razmišlja o životu nakon zatvora, jer mu predstoje nova suđenja, pa ne vjeruje da će “tako brzo van”. Van bi, ne računajući dva procesa koja su u toku, trebao 1. decembra 2047. godine.
Ubica troje Anđelića
Muamer Topalović (32) je na Božić 2002. godine ubio tri i ranio jednog člana obitelji Anđelić u Kostajnici kod Konjica. I za njega uprava kaže “da nikome ne pravi probleme, da se drži sa strane i gleda svoja posla”.
– Nakon služenja vojske, bio sam u zatvoru u Srbiji tri godine i tri mjeseca. Radio sam poslije na građevini, malo u Konjicu. Dogodilo se što se dogodilo. Ovdje radim u metalnoj industriji, kao metalostrugar, taj sam zanat završio. Kad me pitate šta ću raditi kad izađem, mogu vam reći da ne znam, jer toliko ljudi i na slobodi nema posla, gdje ću i šta ću kad izađem. Sve je u Allahovim rukama, uz njegovu pomoć, preživjet ću. Sad se bavim pravnom borbom, jer je porodica Anđelić obnovila zahtjev za odštetu. Kad mi je suđeno, odustali su od zahtjeva za naknadu štete, pod uvjetom da budem što strožije osuđen. Sada, obnovili su postupak. S druge strane, tužilac je odustao od kvalifikacije ubistva iz vjerskih pobuda i sada, na trećem stepenu suđenja, on se žali i obnavlja nešto od čega je sam odustao, kaže Topalović. Ni pored više pokušaja, ne “izvlačimo” iz njega ni trun kajanja ili opisa samog zločina kojeg je počinio i kojeg kao većina osuđenika na najveće kazne, ne spori. Manje je poznato da je Topalović tražio stručnu i psihijatrijsku pomoć nakon izlaska iz srbijanskog zatvora. Tu pomoć država BiH mu nije pružila. Nepunu godinu dana kasnije počinio je užasan zločin. Iz zatvora, po sadašnjoj evidenciji, izlazi baš na Božić, 25. decembra 2037.
Kompjuterski stručnjak ubio kolege
Aleksa Micana Zeničani znaju po ranijem imenu i prezimenu Anis Kundalić. Iako odgovara za jedan od težih poslijeratnih zločina kaže da mu “jedino teško pada što je nazvan monstruoznim ubicom”, te da opisi njegovih zločina u medijima uopće ne odgovaraju onima koje je počinio.
– Kajem se. Mali problem, mala greška, obična prevara, vodila je do krađe. Krađa do većeg belaja. Sve to nažalost vodilo do ovoga. Žao mi je, a sada ne želim da pravim nove probleme, ovdje, kaže jedan od rijetkih fakultetskih obrazovanih osuđenika, koji tečno govori tri jezika, a prije zločina je važio za jednog od vodećih mladih kompjuterskih stručnjaka u BiH. Sada služi kaznu od trideset pet godina zatvora.
– Sad proizvodim opremu za kranove u zatvorskoj firmi “Novi život”. Da sam kad sam trebao imao uredan posao i krenuo drugim tokom, ko zna. Bavio sam se kompjuterskim programiranjem odmah nakon rata, kad su i sami kompjuteri bili bauk. Vratio se iz Njemačke, zapao u finansijsku krizu, dijete na pomolu, brak. Sve dalje znate iz Crne hronike. Žao mi je što mi ovdje ne dozvoljavaju da praktično učim, sve ostaje na knjigama, ali pratim dokle je došla nauka, akže Aleks.
Iako su vaspitači obećali da će “poraditi” na tome da Mican dobije dozvolu da bude aktivan u informatičkoj sekciji KPZ-a, on kaže da mu je rečeno “da se boje da sam sebi ne uradi pomilovanje i pošalje ga u zatvor”. Ovaj 29-godišnjak je ranije osuđivan zbog prevara, falsificiranja, lažnog predstavljanja, ali je potom počinio ubistvo dvojice radnika firme “IT Computers”, Adema Ćatića i Senada Lepirice. Ubio je ljude koji su se bavili istom strukom kao i on. Odmah na suđenju je izrazio kajanje zbog učinjenog krivičnog djela, a kaže da mu podjednako teško pada što mu nevjenčana supruga, sa kojom se “stigao” samo šerijatski vjenčati, nikada nije dopustila da vidi dijete, koje je rođeno dok je on bio u pritvoru.
– Kako god to vama zvučalo kad kaže jedan ubica, meni savjest nije niti će dopustiti da lažem i ja sam priznao i kajem se zbog svega. Dvojicu radnika sam ubio tek kad sam otkriven u prevari sa petim primjerkom uplatnice i kad je počela svađa i prepirka. Do tog trna nisam nikada, niti ću ikada ikog povrijediti. Kad odavdje izađem pokušaću zasnovati porodicu na posve drugom osnovu od onog što sam činio prije, kaže Aleks. Opća ocjena vaspitača, stražara i osoblja KPZ-a sa kojima smo razgovarali jeste primjenjiva i za Micana. Osuđenici na najveće kazne primjer su dobrog ponašanja. Čine sve da im boravak do izaska prođe što mirnije. A Mican će po sadašnjoj evidenciji izaći 9. aprila 2040.
Obrađuje zemlju, brine o porodici
Zeničanin Asim Kovač je 1991. godine počinio ubistvo. Liječio se na Sokocu, nastavio služenje kazne, a priliku da ode na vikend 1993. iskoristio je da preko Beograda, Turske, Hrvatske, dođe do kuće. Za svoje drugo ubistvo, 22. decembra 1995. ne želi priznati krivnju, ni danas. Kaže da će kad-tad dokazati da je u pravu. Ključni svjedok tužilaštva i “insajder” policije je bio čovjek koji je pet dana kasnije proglašen psihijatrijskim slučajem, zatvorenm i dan danas je zbog više ubistava u zatvoru. Za svjedočenje protiv Kovača dobio je čak zahvalnicu MUP-a, za koju smo utvrdili da je autentična. Osuđen je na 34 godine zatvora i vodi bitku da dokaže da je nezakonito u zatvoru, za što mu za pravo daje i većina “vanjskih” naših sagovornika sa kojima smo pričali o slučaju Kovač.
– Dokazao sam da sam odslužio kaznu, meni su prijeratna kazna od 14 i poslijeratna od 20 “naštiklane” totalno nezakonito. Uvjeren sam da ću od države BiH naplatiti što sam “preležao” jer ja služim 22, 23 godinu, zatvorske kazne od 20 godina. Uprava nema veze sa tim, bitku ću dobiti sa državom. Hvala Bogu, imam dvoje odrasle djece, nezaposlenu ženu, a Uprava može da vam potvrdi da deceniju svoju plaću odavdje šaaljem kući. Koristim pogodnosti, vikende, odmore, obrađujem zemljište, radim na kući. Radost mi je unuče. Žalost mi je što radim, primam plaću, a nemam mogućnosti da imam penziono. Kad izađem imaću previše godina da steknem radni staž. Imam hvala Bogu dvije ruke i zaradiću da žena i ja živimo dostojanstveno. Nova postava uprave KPZ-a, za razliku od prethodne, pomaže mi da pred Ustavnim sudom dokažem da sam u pravu. Možda neki vaš sljedeći tekst bude da je Asim Kovač na slobodi i da je dokazao da je u pravu, kaže Asim. Ako ne dokaže, trajna sloboda ga čeka 21. marta, za deset godina.
Ubio zbog duga
Šerif Hadžić je u Kantonalnom sudu u Bihaću proglašen krivim za trostruko ubistvo i ubistvo u pokušaju. Osuđen je na 20, ali mu je Vrhovni sud FBiH povećao kaznu na 28 godina. Trećeg jula prošle godine usmrtio je oca i sina, Kasima i Elvisa Šabića, te Unala Fedaija, te pokušao izvršiti ubistvo Elvedina Okugića. I danas tvrdi da su motivi ubistva bili neizmireni dugovi, te da je za oružjem potegao u činu samoodbrane.
– Proglašen sam za zvijer, iako tvrdim da sam napadnut. Došao sam po svoj novac. Ubijeni su imali novac, ali su me razvlačili godinama. Medijska hajka je krenula od lažne informacije da sam uhapšen, a ja sam se predao. Jesam to uradio, ali ne na takav način. Možda ću zvučat okrutno, ali nisam ubio slučajnog prolaznika, nego nekog ko je krenuo na mene. Zato do groba neću izraziti kajanje prema tim ljudima. Osuđen sam na osnovu izjave svjedokinje nakon 58 danaa. Vrhovni sud je dopisao stvari koje nisu rečene na sudu. Ja imam 52 godine i diplomirao sam pravo ovdje u zatvoru. Ja samo tražim rekonstrukciju događaja, tražim da se ustanovi šta se ustvari dogodilo. Krivicu ne sporim, kaže Šerif. Treba izaći 3. juna 2036. Kaže da ne razmišlja o izlasku, jer ako se ne promjeni sudska odluka, te on osudi za “prrekoračenje nužne odbrane”, trebao bi izaći sa 79 godina starosti.
– Samo želim da buduće generacije, da javnost zna šta se dogodilo. Niz ključnih stvari u suđenju je preokrenuto, izokrenuto. Kad to dokažeem, a vjerujem da ću uspjeti, svejedno mi je koliko će kazna još trajati, kaže Bišćanin Šerif Hadžić.
Policajac rukovodilac zločinačke organizacije
Ferid Okić je bivši policajac, porijeklom s Kosova. Presudom Suda BiH osuđen na 26 godina zatvora zbog organizacije i rukovođenja bh. zločinačkom organizacijom i učešća u izvršenjima najtežih kaznenih djela. Osuđen je u dvanaest tačaka optužnice, zbog međunarodnog šverca više desetina kilograma heroina, velikih količina ekstazija, uvoza heroina i krijumčarennja srebrnog nakita. Optužen je i za nekoliko otmica prilikom kojih su od obitelji otetih tražene otkupnine i oduzimana imovina otetih, razbojništva i oružane pljačke Union banke i “BH pošte” prilikom kojih je ukradeno oko 630.000 KM, ubistva Faika Kalendera (17. maarta 2004. u Sarajevu), a prema Optužnici Tužilaštva BiH iz 2004. godine uz Okića o “grupi” su bili i Isljam Kalender, Sead Akeljić, Haris Mehanović, Aldin Musić, Esad Kolčak i Vasije Fevzij. Ranije su krivnju priznali Mehanović, Musić i Akeljić. Isljam Kalender je osuđen na osam godina zatvora, a Esad Kolčak na dvije godine i sedam mjeseci. Presudom je određeno da će Okić morati isplatiti 30.000 KM zbog profita na prodaji stana u Živinicama, koji je dobio iznudom. Zaplijenjena su mu tri automobila, oduzet nakit, naloženo da isplati gotovo 300.000 KM Union banci, 335.000 KM BH Pošti, oduzeto oružje…..
– Samo nisam osuđen za silovanja. Sve ostalo što postoji u zakonu su mi prišili. Za ubistvo u Sarajevu za koje sam osuđen dokazao sam da sam bio u Tuzli u to vrijeme. No, moj presedan je u tome da je usvojena moja žalba na prvostepenu presudu od 22 godine, te izrečena nova kazna od 26 godina. Vjerujem da je ovo jedinstven slučaj u svijetu. Uz to, imam pismenu i TV izjavu jedinog svjedoka tužilaštva da mu je ponuđena manja kazna ako svjedoči sve u moju štetu. Na televiziji je čak kazao i ko je ubica Kalendera, gdje je pištolj, sve, ali ja služim kaznu, a o pravu i pravdi sada učim u Biblioteci KPZ-a uz Službene novine, kaže Okić. Dvadesetog februara 2029. mu istječe kazna.
Autor knjige žalbi
Za Fikreta Hadžića, osuđenog na 24 godine zatvora, čuvari kažu da sigurno već može objaviti knjigu žalbi, apelacija, dopisa, pisama, molbi, urgencija, koje upućuje od Uprave KPZ-a, do suda u Strazburu. Godine je proveo na Forenzičkom odjelu, a dnevno je trošio po najmanje tri dvolisnice, pet koverti i isto toliko poštanskih markica. Piše doktorima, psihijatrima, direktoru zatvora, sudovima, općinskim, kantonalnim, ustavnom, međunarodnim, ponekad ženi. Bez pomoći ijednog advokata Evropski sud za ljudska prava u Strasburu je naložio državi BiH da mu isplati devet hiljada eura zbog uslova u kojima je boravio na Forenzici.
– Oni su meni na silu dali novac, iako presuda glasi da jee to obeštećemnje, a da mene trebaju izmjestiti u drugu ustanovu. Opet je do države. Ubio sam tri osobe, nakon što sam mjesecima prijavljivao zlostavljanja, napade, reketiranje. Prijavio sam ih najmanje 50 puta, stotinu. Da je jednom jedan kažnjen sa deset maraka, to se ne bi dogodilo. Izbo sam Admira i Seada Kahrića, te Nijaza Omerdića. Preživio je Asmir Kahrić, taj što me je i napao. Četiri godine sam trpio, policija i država nisu ništa činili. Nakon šest godina na Forenzici ovdje sam sedam mjeseci. Dvoje punoljetne djece i supruga su u Lukavcu. Sve je sad prošlo. Taj što je preživio, Asmir, sad se viđa sa mojima, čak nekad i rade zajedno, sa mojom djecom. Kad izađem, baviću se poljoprivredom, svojom zemljom, zarađivati za svoju porodicu, što bi i radio da se ovo nije dogodilo, kaže smireno Fikret. Sutradan, pozvao je “Dneevni avaz” telefonom, kazavši da je “imao mnogo toga pričati o odnosu nekih staražara i odgajatelja, ali da to nije mogao, jer je odgajatelj slušao naš razgovor”. Pozvao nas je da mu dođemo opet, ali da razgovaramo nasamo, bez “kontrole” nadležnih. Žali se na neispravan kopir aparat, što mu uprava ne dozvoljava da koristi indigo papir, da ima ograničenje u količini papira, uložaka hemijskih olovaka… Želi da kaznu služi u Tuzli, da bude bliže djeci, iako je to za sada nemoguće, jer je Zenica jedini zatvor za dugotrajne kazne u FBiH. A kazna mu istječe 1. maja 2026. godine. Nekoliko osuđenika nam kaže da bi “to bilo šteta, jer je Fikret pravni savjetnik većini osuđenika, kojima pomaže u pisanju žalbi”.
autor: Adnan DŽONLIĆ,
objavljeno u SEDMICI, subotnjem dodatku Dnevnog avaza, u proljeće 2009.
Pružanje ruke
Čak trojica osuđenika, iako smo sa njima razgovarali odvojeno, kazali su veoma slične stvari. Zahvalni su na razgovoru, štagod izašlo u novinama, uz molbu da ne budu “ocrnjeni”.
– Čak i Vaše pružanje ruke, stisak ruke nekog iz vanjskog svijeta, za nas je znak dodira sa vanjskim svijetom. Većina to rijetko ovdje osjeti. Normalna pitanja i prilika da, ne braneći i ne poričući da smo ovdje da ispaštamo neki svoj grijeh i grešku, zločin, nama su nada da ćemo se nekad uklopiti u vanjski svijet, ma koliko to zvučalo daleeko i nedostižno, ovdje i danas, kazao nam je jedan od osuđenika.
Ukupno 17 osuđenika na dugotrajne kazne
Na izdržavanju dugotrajne kazne u Zenici se nalazi sedamnaest osuđenika sa kaznama od 21 i više godina. Uprava KPZ-a i Ministarstvo pravde FBiH izašli su nam maksimalno u susret i omogućili razgovor sa kim želimo, ako to osuđenik želi. Zbog kratkoće vremena i prostora, odabrali smo “top deset”. Među osuđenicima su i Niset “Minđuša” Ramić (39) iz Visokog. Oglašen je krivim za ratni zločin protiv civilnog stanovništva, prvi je u BiH priznao ratne zločine, a osuđen na jedinstvenu kaznu dugotrajnog zatvora u trajanju od 30 godina. Kazna mu istječe 14. marta 2024.
U KPZ je i Safet Ćoralić (31), osuđen u Bihaću u odsustvu na trideset, pa onda na dvadeset pet godina zatvora. Uhapšen je po međunarodnoj potjernici u švedskom gradiću Sala, po potjernici zbog ubistva bračnog para Murata i Fatime Murić počinjenog u u Cazinu. Kazna istječe 25. septembra 2027. Midhad Jusić zbog ubistva služi kaznu od 25 godina, a kazna mu istječe zadnji dan maja 2027. Edin Džuho je osuđen zbog teške krađe na dugotrajni, 25-godišnji zatvor i prema evidenciji KPZ-a kraj kazne mu je 28. 7. 2023. Tahir Čokić “leži” 23 godine zbog ubistva i razbojništva, a kazna mu istječe 6. januara 2015. godine. Selvir Žilić iz KPZ-a treba izaći
29. oktobra 2016. nakon što odsluži kaznu od 22 godine zatvora.
Ante Paponja (34) svoj dugotrajni zatvor završava 2. jula 2028. Ubio je u julu 2006. Milenka Jurkovića iz Zvirića kod Ljubuškog i Barišu Sivrića iz Krehin Graca kod Čitluka. Tužiocu Spomenku Jukiću kratko je kazao “da mu nije žao što je pucao, ali da nije pio, možda ih ne bi ubio”. Zdenko Jovanović (47) teško je pretukao, a potom zadavio svoju majku, 69-godišnju Zdravku, u sarajevskom naselju Koševsko Brdo. Osuđen je na 21 godinu zatvora, a kazna mu istječe 3. maja 2028.
“Top lista” osuđenika KPZ-a Zenica
(Lista je napravljena po broju godina iz presude. Uu zagradi je datum izlaska, prema evidenciji KPZ-a Zenica od 14. maja 2009.. Ne isključujemo da postoji mogućnost da postoje neki od osuđenika u FBiH sa višim ili istim kaznama od nekih pobrojanih osuđenika, ali lista je našem listu ustupljena od Uprave KPZ Zenica, kao jedinog zatvora u FBiH zatvorenog tipa, što podrazumjeva smještaj osuđenika sa najvišim kaznama.
1. Edib Buljubašić 54 (5.11.2043.)
2. Jasminko Jašarević 42 (1.12.2047.)
3. Muamer Topalović 35 (25.12.2037.)
4. Aleks Mican 35 (9.4.2040.)
5. Asim Kovač 34 (21.3.2019.)
6. Niset Ramić 30 (14.3.2024.)
7. Šerif Hadžić 28 (3.6.2036.)
8. Ferid Okić 26 (20.2.2029.)
9. Safet Ćoralić 25 (25.9.2027.)
10. Neir Bešo 25 (13.2.2027.)
11. Midhad Jusić 25 (30.5.2027.)
12. Edin Džuho 25 (28.7.2023.)
13. Fikret Hadžić 24 (1.5.2026.)
14. Tahir Čokić 23 (6.1.2015.)
15. Selvir Žilić 22 (2.7.2028.)
16. Ante Paponja 22 (2.7.2028.)
17. Zdenko Jovanović 21 (3.5.2028.)
U RS se ne smije znati ko je osuđen na koliko godina zatvora?
U želji da istraživanjem obuhvatimo oba bh. entiteta, “Sedmica” se sa zahtjevom istovjetnim ovom u FBiH obratila Press Birou Vlade Republike Srpske, Ministarstvu pravde i Resoru za funkcionisanje kaznenih i vaspitno-popravnih ustanova RS, sa namjerom da dobijemo informacije iz zatvora u Foči i Banjoj Luci, gdje se nalaze osuđenici sa najvišim izrečenim kaznama u RS-u. U FBiH smo dobili čak i članove zakona po kojim su osuđenici osuđeni,m naziv suda, broj presude i sve potrebne datume, te mogućnost razgovora. No, iz Banja Luke smo sa potpisom pomoćnika ministra Boška Đukića dobili odgovor u kojem “cijeni naše napore da se javnosti predoče pomenuti podaci”.
– Na pitanja koje ste naveli nismo u mogućnosti dati odgovore jer takvi podaci predstavljaju službenu tajnu i ne mogu se objavljivati u javnosti u skladu sa članom 55a stav 3. i članom 91. stav 3.Zakona o izvršenju krivičnih sankcija RS, kazao nam je pomoćnik ministra Đukić. “Konsultirali” smo članove Zakona koje je naveo, a u njima stoji da se “podaci i dokumenti koji se po propisima o upravi smatraju službenom tajnom ne mogu objavljivati” (član 55a), te da se “Saopštenja i informacije iz neće dati ako se radi o državnoj, službenoj ili poslovnoj tajni i ako bi to štetilo ostvarivanju svrhe izvršenja krivičnih sankcija “. (član 91, stav 3.).
Ostaje nejasno kako pravosnažne, prethodno javno objavljene presude na sudovima u RS, postaju tajna kad osuđenik dođe na izdržavanje kazne, te kakvu bi to “štetu” moglo nanijeti izdržavanju kazne. Ipak, izvori upućeni u rad ovog ministarstva ranije su nam najavili da “nećemo dobiti tražene podatke”, jer bi se čak i površnim uvidom u njih ustanovilo da način izvršenja, visine kazni, pomilovanja, skraćivanja kazni i drugi elementi, nisu baš “bliski” zakonskim odredbama.