Bio je 27. maj. 1993.

FOTO: regija Veneto – Venecija (Padova, Verona, Lago di Gardo i Lido di Jesolo i okolina) – sjever Italije – kraj marta 2019.
1. Aprila 2019.
Ljetovanje u regionu: Zašto Albanija? Moje iskustvo iz Drača, Sarande i Ksamila
28. Jula 2019.
Show all

Bio je 27. maj. 1993.

Ne, ljudi koje je na pravdi Boga ubio terorista nisu poginuli. Oni su ubijeni. Pogine se u saobraćajki, kad se izgubi kontrola nad vozilom. Pogine se u nesreći. Ovo nije bila nesreća. Nesretni slučaj.

Ovo je bilo ubistvo. Tog 27. maja, 1993. je bio četvrtak. Po nekakvom nepisanom rasporedu između starijeg kolege, pokojnog Viktora Bobana i mene, ja sam trebao napraviti “krug” i “pokupiti” informacije za redovno javljanje za programe Radija i Televizije BiH. Bilo je oko podneva i imao sam još vremena da uradim potrebno.

U prostor kojeg od djetinjstva znam kao knjižara prekoputa banke (kod “semafora”) smjestila se apoteka, a u ratu očigledno znatno potrebniji objekt, a njeno dvokratno radno vrijeme više je bilo uslovljeno slabom ponudom lijekova, nego potrebama građana.

Već sam bio prilično u podugačkom redu kad je s dežure iz “Instalacija” naišao otac Husejn. Kombinacija radne i ratne obaveze, firma koja je “zamrznuta”, ali je treba čuvati, teško je padao doživotnom “terencu” kao što je on. radio je u Njemačkoj, Iraku, po cijeloj ex.Jugoslaviji, od Bosilegrada na jugu Srbije do Maribora. Gdjegod je “Krivaja” radila, radio je i njegov tim. Onda je došao rat i sve je stalo. Pa i “Krivaja”.

Nije se htio puno raspravljati, iako umoran zbog noćne dežure rekao je – idi ti, radi ja ću ostati u redu. Bilo je potrebno uzeti neke lijekove za mamu, pa će on s lijekovima kući, a ja bi ih ionako kući donio tek uvečer….

U mom “krugu” traganja za informacijama obilazio sam štabove, centrale, vojnu, Civilne zaštite, policije, općine…Oni koji znaju Zavidoviće, znaju da su svi u krugu od nekoliko stotina metara.

Bilo je oko 13,30 i kretao sam se u “kvadratu” između zgrada u kojoj je i danas kabinet načelnika, općinska uprava, policija, sud, pošta…. kad je odjeknula prva detonacija, a komadi stakla počeli padati sa zgrada. Utrčao sam u općinu i logično, birao stranu zgrade dalje od četničkih položaja.

Ubrzo je uslijedila i druga detonacija, a onda se smirilo. Ljudi su nastavili svoje aktivnosti, a kako su novi ulazili u zgradu, vidio sam da me, blago rečeno, čudno gledaju.

Ne mogu se sjetiti ko je prvi rekao – a ubrzo je stigao i čika Viki (Viktor Boban). Rekli su mi da je granata pala negdje kod banke, te da je ima puno žrtava. I da je u ratnu bolnicu, koja se nalazi u podrumu hotela Kristal, prebačen i moj otac.

Odmah sam shvatio, obzirom na blizinu, da nije preživio. Ipak. Krenuo sam vani, a svako ko na koga sam naišao, pokušao je da me zaustavi.

Uzalud, izašao sam i u nekom slijepilu išao ka tom mjestu, a onda dalje ka mostu i hotelu/bolnici. Kod apoteke su ostale samo krhotine i ostaci odjeće, čak na mostu je bilo krvi, kasnije ću saznati da je jedan drag momak tu ostao bez ruke od gelera koji je doletio od apoteke.

U bolnici su bili dragi doktori i osoblje, koji su rekli da sjednem, napravili mi kafu i potvrdili da je otac dovezen – mrtav. Dozvolili su da ga vidim, a onda izveli. Rekli su da je najbolje da idem kući i dali mi pratnju.

Otišao sam na vrata, kao u nekakvom snu, sjećam se da je mami odmah bilo jasno, čim smo došli. Ostavio sam je u podrumu, gdje su se skrivali svi stanari, a ja sam krenuo – nazad. Rekao sam – treba završiti izvještaj. Iako je u međuvremenu podatke o zločinu prikupio čika Viki, dao je cedulje sa podacima meni.

Javljanje se obavljalo preko radioamaterskog uređaja, kojeg su često ometali četnici, spriječavajući nas da dostavimo izvještaj. Oni koji su slušali radijske izvještaje sjećajus e koliko je loš ton bio, upravo zbog ometanja. Nekad se nije ni uspjelo, jer su njihovi uređaji, preuzeti od bivše Armije, znatno jači.

I tog dana su ometali, a onda sam ja u jednom trenutku – rekao – slušaj, ubili ste mi oca, pusti me da predam izvještaj i da idem kući. Istog trena je prestalo ometanje, a osoba s druge strane je kratko rekao – žao mi je, izvini, predaj izvještaj. I tako je bilo – sjećam se “neprofesionalnosti” na kraju izvještaja, jer sam na kraju rekao “da je među ubijenim danas u Zavidovićima i otac vašeg izvještača”. ….. Isključio uređaj i otišao kući…

Ni danas, 26 godina poslije, sve mi je kao u snu. Kadgod prođem pored tog mjesta, prođem tako brzo i to uglavnom u automobilu… U banku, a i knjižaru/apoteku (mislim da je sad neka treća radnja) nisam ušao nikad više. Sjećam se da je grupa entuzijasta u par navrata čistila malu spomen-ploču, ali da mjesto najvećeg masakra u Zavidovićima nikad nije adekvatno obilježeno.

Očevo ime i imena ostalih ubijenih nalazi se na centralnom spomeniku, tik ispod škole koju sam pohađao. Nikad niko od zločinaca, možda isti oni odgovorni za tuzlansku kapiju, nisu zatvoreni. Nisu odslužili ovozemaljsku kaznu.

Izvjesno stvorenje, koje je sebe nazivalo voditeljem, Ozren Jorganović, na četničkom radiju koji je nosio ime po lijepoj bosanskoj planini likovao je i naslađivao se ubistvu mog oca i ostalih Zavidovićana. Sreo sam ga skroo 20 godina poslije, usred Ozrena, na jednom skupu, i pogledao ga. On je spustio pogled (već su mu rekli ko sam), i izašao, bez riječi. Nisam se radovao kad sam nekoliko mjeseci poslije čuo da je umro nakon kraće bolesti. Onaj Gore najbolje zna.

Zato kažem – oni koji su, kao civili, kilometrima od bojišta likvidirani iznenada bez mogućnosti da znaju, a kamoli odgovore, su ubijeni, nikako poginuli.

A ja, kao u snu, vrlo brzo sam se vratio obavezama, da bi nepun mjesec kasnije, 24. juna krenuo ka susjednom Žepču, na još jedan ratni teren izvještača. No, tog dana je počeo napad HVO-a i ja sam zaglavio u Žepču, odveden u jedan od najvećih logora u BiH sa hiljadama drugih. O tome sam pisao na drugim mjestima.

I dok god ne bude i pravde ovdje, među nama, ne mogu očekivati ili nadati se da će nam biti puno bolje. Ubice, teroristi s brda koji su terorisali Bosance i Hercegovce četiri godine su još na slobodi. kažnjeno ih je paar desetina, a stotine istih ili gorih danas se smije na ovakve datume. I sjećanja.

Ipak, sjećanje na 27.maj ostaje u dušama i srcima pravih Zavidovićana i onih koji su izgubili nekog. A vlast(i) će se mijenjati, uglavnom ignorišući da adekvatno obilježe taj datum i taj pomen.