Postoje neki bolji sudovi
30. Septembra 2018.
2017.
16. Februara 2019.
Show all

Priča o “Šestici”

(POJAŠNJENJE FOTOGRAFIJE: LIJEVO – “Šestica” iznutra; GORE – Silos izvana; DOLJE – hodnik između ćelija, DOLJE DESNO  – rezultat rada Silosa 1993.)

……

Žitarski silos “Nove trgovine” Žepče je mjesto pored kojeg dnevno prođe stotine, hiljade vozača i automobila, ne sumnjajući da se u njemu tokom 1993. i 1994. nalazio jedan od najvećih logora u Srednjoj Bosni, kroz koji su prošle hiljade ljudi. Ovo je priča o samo jednoj prostoriji u tom silosu, tom komadu betona napravljenog drugoj namjeni, hranjenju ljudi.

Zašto “Šestica”?

Blokovi u žitarskom silosu su imali po pet prostorija u dva reda. U svakoj ne većoj od 30-ak kvadrata bilo je od dvadeset do osamdeset ljudi. Kad od bočnog ulaza, koji se nalazi suprotno od gradske ceste, koja spaja M17 i most za Zavidoviće, krenete, prostorije su imale oznake 1, 2, 3, 4, 5…. a onda bi uslijedila drvena pregrada, nalik tarabama u selu, koja je spriječavala prolazak u drugi dio silosa, koji je uistinu bio skladišni…. Do tih “dasaka” i s druge strane, također je bilo pet prostorija.

Međutim, jedanaesta zasebna ”prostorija” je bila ”Šestica”, koja se nalazila iza “zida” i do nje se dolazilo “otvaranjem prolaza”. Međutim, formalno je graničila sa “Peticom”, a obzirom da prostorije nisu imale plafon, jer je bio zajednički, vojnici HVO-a su mogli stazom i “mostićima” (vidjeti lijevi dio kolažnog fotosa) hodati iznad svake prostorije…

U ”šestici” su bili oni za ”odstrijel”.. Pretučeni svaku večer, pola ih se nikad nije vratilo kad su izvedeni. Da bi se ušlo u “Šesticu”, prethodno te ošišaju na “nulu” i posebno pretuku. Iz “ostatka” su me u “Šesticu” prebacili ni sam ne znam kako, zašto…

Ja sam spavao u ”Šestici” SAMO nekoliko noći, možda sedmicu, dvije… Prije nego će me u nju prebaciti, gore od zlostavljanja kojem sam ja bio izložen činili su mi se krici osoba iz daleka, polutiho smo se došaptavali i govorili – opet udaraju po “Šestici”. I svi su se samo molili, samo ne tamo, samod a tamo ne završim…… Ovi iz “Šestice” nisu išli na rad, na liniju, ali nisu uglavnom ni spavali, a dan i noć je bilo vrlo teško razlikovati, pa i broj “dana” vrlo upitan.

Dijapazon “zanimanja” u tim danima je bio različit. Moglo se samo ćutati. I ćutati. Neki čuvari su samo urinirali po nama. Neki su nas odozgo gađali otpadom, pljuvali, bacali kamenje. To su bile mirnije večeri. Ili dani.

Zatočenici “Šestice” su se, ako je bilo mjesečine (period juni-novembar) mogli vidjeti u siluetama, ali bilo kakav razgovor ili komunikacija su kažnjavani batinama. Biti u prostoriji sa ljudima, s kojima ne razmijenite ni jednu riječ, 24 sata, bez prava na wc, vodu i bilo kakvu komunikaciju, uz konstantan psihički, a često i fizički pritisak, bio je tretman koji je od ljudi napravio zombije. Jedini zvuk je mogao i smio biti tihi jecaj od udaraca, nipošto plač ili glasan izražaj bola.

Eh, da, uzdah – to je izgleda bilo dopušteno, ali opet ne previše glasno, moglo bi im se dopasti, pa vam priuštiti puno više razloga za uzdah. i bol.

“Intervju”

Jednu noć su me iz “Šestice” izveli, “disciplinski” namlatili, a onda izveli na pravi ulaz u Silos, gdje su na klupi obasjanoj reflektorima sjedili dvoje ljudi, koji su pred sobom imali “Uher”, tadašnji radijski magnetofon za snimanje izjava. Dok su dvojica stražara držali uperene cijevi pušaka u moju glavu, ja sam trebao reći da je u “zatvoru sve solidno i da nas niko ne dira”. Nisam baš bio poslušan, pa je “pomoglo” par udaraca kundakom. najviše im je zasmetalo kad sam kolegicu pitao kakv je osjećaj dotaći dno, a sutra se pogledati u ogledalo i nazvati novinarom.

Ako se pitate kako je sve to izgledalo, samo pogledajte neki od filmova o nacističkim logorima. Psi, reflektori, bodljikava žica…Ljudi s puškama, kako kundacima udaraju poluobučene u krpe druge ljude koji trkom upadaju u kamione, koje onda negdje odvoze. Ili dovoze….

Pomenuta “osoba” i danas radi kao novinar, ali rijetko je smogla snage podići pogled i pogledati u oči čovjeka kojeg je “intervjuisala” 1993., danas, četvrt vijeka kasnije, kad dođe u Zenicu. Zanimljivo, “intervju” nije završio na tamošnjem radiju, nego na Srpskom radiju Ozren, preko vojnika VRS-a. Kreator i kreatura tog radija, Ozren Jorganović naslađivao se montiranim fragmentima snimljenih par rečenica, uz opaske kako su hrabri srpski vojnici prvo završili “posao” s mojim ocem, kojeg su ubili u centru Zavidovića, granatom s Ozrena, 27.maja iste godine, a sad je došao red na mene…

Tog “paćenika”, koji se ismijavao kao njegova braća po zlom jeziku Smiljko Šagolj ili Risto Đogo, također sam pogledao u oči dvije decenije poslije, usred bh.entiteta RS i rekao mu – eto, preživi ja, nista završili posao, da nećeš sad, na svom si…? Ostavio je sendvič koji je jeo i izašao sa prijema kojeg je organizovala Vlada i jedna strana firma, a da nije ni riječ rekao. Umro je nekoliko mjeseci kasnije, a za nadu je da je i pogan koju je sijao zakopana sa njim.

Božo

Vratiću se samo još kratko “Šestici”. Nikad nisam saznao ko je odlučio da me pošalju u nju. Ali ni kako sam uspio živ izaći. Iz nje me je izvukao izvjesni policajac Božo, samo znam da se tako zvao. Za vrijeme njegovog dežuranja su i ”mrtvi iz šestice” imali hranu, bar komad hljeba. Božu su ubili njegovi, jer je bio fer prema nama. Kad smo izašli iz logora, kad su se odnosi između Hrvata i Bošnjaka počeli smirivati, sredinom 1994., organizovali smo se i preko nekih lokalnih Hrvata njegovoj ženi uputili nešto novca, da ima od čega živjeti. Ona se zahvalila je rekla da joj niko od poznanika, Hrvata nije smio doći ”na žalost”.

Kako me Božo prebacio ponovno u “normalni režim”, ne znam. Ali, uspio je. za nekoliko ljudi iz “Šestice” znam da su živi. Neke i sretnem. Neke više nikad niko nije vidio. Otišli su u tišini u kakvoj su i bili tih dana, sedmica, u tom paklu.