Moja logoraška priča

Moja logoraška priča

Moja logoraška priča- Ispovjest zatočenika logora ”Silos”, škola ”Perkovići” i škola ”Rade Kondić”


U logoru postoje sposobni i mrtvi, bolesnih nema.
Heinrih Himler 1941 – Ivo Lozančić 1993.

U Žepču sam se zatekao 24. juna (1993.) u devet i petnaest, nakon što me je HVO pozvao na sastanak u hotel ”Balkan” (sada ”Žepče”). Tenkovi sa oznakama ”četiri S” ulaze kroz tunel ka gradu. Hiljadu muslimana maglajskog Novog Šehera je zatvoreno u tunelu i preko razglasa HVO poziva Armiju da se preda ili će VRS Šeherane pregaziti tenkovima.

Vrlo ću se brzo uvjeriti da je VRS sa njima imao ”dil” – osam hiljada DEM (njemačkih maraka) je sat ”aktivne upotrebe” tenka M-84 sa municijom, 100 DEM dan ležanja u teslićkoj ili banjalučkoj bolnici, plus polovica od svakog konvoja iz Tuđmanove Hrvatske za enklavu Žepče. HVO nas je bukvalno na revers izdavao VRS-u, ”pedeset komada” na 24 sata za kopanje rovova, za živi štit…u napomeni piše ”na kraju dana rashodovati ili vratiti u ”Silos”. U rovovima su bili jedan do drugog, oznake VRS-a i HVO-a, što najteže pada Komušancima, Hrvatima iz katoličkog svetišta nadomak Teslića koji su petnaest mjeseci ratovali protiv VRS-a braneći kuće.

VRS mi je na kopanju rovova nudio da biram kuće koje će gađati u Zavidovićima i Maglaju sa HVO položaja, a kad sam odbio, nekakav major iz Prnjavora je izvadio spisak kuća bojovnika HVO-a koji su izrazili želju da im se spale kuće ”da balije ne koriste njihovo”… U samom ”Silosu”, a kasnije školi ”Rade Kondić” klasične scene iz filmova o logorima u 2. Svjetskom ratu. Psi, bodljikava žica, reflektori, čuvari sa noževima žedni krvi…

zepce-log03 Najgore je bilo u ”šestici”. Blokovi u žitarskom silosu ”Nove Trgovine” su imali po pet prostorija u dva reda. U svakoj ne većoj od 30-ak kvadrata bilo je od dvadeset do osamdeset ljudi. Jedanaesta zasebna ”prostorija” je bila ”šestica”.

U ”šestici” su bili oni za ”odstrijel”.. Pretučeni su svaku večer, pola ih se nikad nije vratilo kad su izvedeni. Ja sam spavao u ”šestici” četiri noći..iz nje me je izvukao izvjesni policajac Božo, za vrijeme čijeg dežuranja su i ”mrtvi iz šestice” imali hranu, komad hljeba. Božu su ubili njegovi, jer je bio fer prema nama. Organizovali smo se i preko nekih Hrvata njegovoj ženi uputili 100 DEM, ona je rekla da joj niko od Hrvata nije smio doći ”na žalost”. Sa nama su u logoru bili i Hrvati koji nisu htjeli s njima.

Ja sam u ”Silos” došao nakon tretmana u Perkovićima, u podrumu i dvorani osnovne škole. Lažna i prava strijeljanja, izvođenje i ”zarezivnje” noževima, lomljenje metalnih školskih stolica, pijančenje.. Dolazili su nam Jukić, Lozančić, Jozinović. Tri prezimena koja ću pamtiti cijeli život. Lozančić je baš stajao ispred mene i rekao da je ”bespotrebno trošiti hranu na balije, bolje je nahraniti pse”. Svom vozaču, nekom razrokom mrkom momku je pred sto zarobljenika ispred silosa naredio da pretuče župnika iz Brankovića, koji mislim da se zove fra Matija, jer su ga tako zvali kad nam je donio nekakav keks, a čovjek ih preklinjao da ne čine zločin. Pakete keksa i župnika Lozančić i ovaj crni vojnik su izbacili i udarali pred nama. Taj isti župnik je naredne nedjelje počeo misu riječima ”da mu u crkvu nisu dobrodošli oni što dođoše na sveto mjesto ukradenim muslimanskim autima gledajući na ukradene muslimanske satove…”. Lozančić mu je poručio da će ”jedno jutro osvanuti u požaru i on i njegova crkva”. Sve sam to lično slušao.

Grafiti i logoraško stvaralaštvo u stihu

Kad sam izašao u razmjenu, čuo sam na radiju Pericu Jukića i Nikolu Antunovića, koji su kasnije postali ministri u Federaciji, kako sa govornice HR HB poručuju da je ”sa Muslimanima dogovoreno da Žepče Hrvati daju za neka druga područja…” U Perkovićima u ambulanti HVO-a Hrvatica, doktorica mi je pokazala spisak (od 24. juna do 24. septembra) od 423 mrtva i 1 400 registrovanih ranjavanja pripadnika HVO-a i VRS-a u enklavi Žepča. Nas petorica logoraša smo kod Bradića (Maglaj) na kamion utovarili 48 leševa vojnika HVO-a i VRS-a nakon što su ove dvije vojske 10. septembra probali najveći proboj ka okruženim Zavidovićima iz svih područja. Tu noć se u svim sobama zbrajalo koliko je ko natovario leševa…Nakon toga su Srbi raskinuli partnerstvo, a Lozančić se okrenuo pregovorima o predaji i pomirenju sa Mahmuljinom i Alagićem.

zepce-log02U školi u Žepču smo jeli i živjeli ispod dva grafita koje je čuvar napisao pred nama, čitajući sa papira na kojem je bio otkucan tekst..” Ako ovdje dođeš prav, ne odeš zdrav. Ako dođeš kriv, ne odeš živ”. Drugi je bio još prozaičniji. ”U logoru postoje sposobni i mrtvi. Bolesnih nema. Heinrih Himler, 1941.” Samo pola dana se održalo dopisano ”Ivo Lozančić, 1993.”. Ipak, u svom bolu najviše smo se bojali noćnih izvođenja na ”razgovor”. ”Žilo”, ”Vrba” (ili kako su ga poznanici zvali ”Kanta”), Marinko, te drugi ”čuvari” su po svom nahođenju izvodili ljude, sretne samo tukli, one druge više niko nije vidio. Jednu noć smo posebno fasovali.
U po noći se odjednom začulo ”evo zore evo dana…” i kad smo mislili da nas čuvari održavaju budnim sa ”evo Jure i Bobana”, začuo se drugi dio ”evo braće muslimana… naprijed braćo muslimani, džihadom se Bosna brani”… Nakon što je dvaput prodoran glas ponovio pjesmu, začula se vriska čuvara…mislio sam da će nas sve strijeljati…kasnije sam čuo da nisu našli ko je pjevao…

Dobro je biti promašen

Imali smo krišku hljeba ili čajnu šolju supe ili šaku leće za jedan obrok, jedini u danu. U Perkovićima je kanister vode od pet litara dijelilo 450 ljudi, ali tek nakon što se u njega neko od čuvara pomokri. Ostalo? Nadao sam se da će me neko od naših kad-tad pitati. Nisam svjedočio, nisu me zvali. Čuo sam da naši spremaju optužnice za Hag. Sve je to aljkavo, ne znam, kako god su prodali Žepče u komadu, pa ga kupovali na kašičice, mislim da ni ovo nije ozbiljno. Bilo nas je 4.500, mislim da naši nisu ispitali 150. Da jesu, rekao bih im da je Lozančić preda mnom E.P. iz SDA pustio da pregovara da se naši i HVO trampe Hrvate i muslimane. P. Je došao u Begov Han i rekao da je ”pobjegao od ustaša”. Pljunuo sam ga kad sam izašao na razmjenu u Viništu, a on me pitao ”kako sam?”. Rekao bih im i kako je Lozančić pred nama pričao kako su ”kupili Žepče od Zenice da bi ga prodali Doboju (Srbima) kao put za Ozren, ali da se Radovan predomislio”. Onda su rekli da im je Ratko stigao u goste, a Ismet koji je do rata radio u Novoj Trgovini je rekao da je dva dana prije sukoba baš TOG RATKA, Mladića, vidio u Žepču, ali da mu u armijskoj komandi niko nije vjerovao. Nisu vjerovali ni snimku TV Srne kako Lozančić sa srpskim generalima pije kafu u po Doboja sedmicu ranije.

Eh da, pucali su na nas 7. novembra na razmjeni. Promašili su me jer sam u Žepče ušao sa 92, a izašao sa 46 kilograma. Pucali su i naši, i njihovi. Možda me zato nisu dugo ni zvali da svjedočim. Jer su me promašili.

Najgora noć

Perkovići, izveli su kolegu (sada rahmetli) Šefika Mujkića i mene. Namjenski, jer smo novinari. Tjerali da stavljam noge na malu stolicu a oni skakali, lupali, udarali drugim stolicama, školskim, metalnim. Udarali buzdovanom sa šiljcima, udarali čim su stizali.

U jednom trenutku jedan od stražara krenuo je da uzme “trofej”, da mi odreže uho. Posjekao je svoj dio dlana između palca i kažiprsta, puno je krvario. Zamotao je ruku mojom potkošuljom i okrenuo se prema kolegi Šefiku, kojem je uspio da odsječe dio uha. Udarali su nas do zore, ali sam nekad tokom noći izgubio svijest. Rekli su mi ostali logoraši, jer su nas pred zoru unijeli obojicu, za ruke i noge, bez svijesti.

Kad je svanulo nisu me mogli prepoznati ni ljudi koji su me znali otprije rata, moje komšije. Rekli su mi da ni u očima nemam bijele zjenice, a na tijelu ni komadića boje kože. Sve je bilo crno, pa plavo, pa žuto…. Prvi put sam uspio ustati nakon deset dana. U to vrijeme smo dobijali po čep vode na dan. Čep od kanistera, ako hoće. Ako ne, prospu ga pred nama i kažu: popio si svoje.

Bratov sat

Kad su nas doveli u salu škole u Perkovićima, shvatio sam da mi je na ruci još uvijek ručni sat, poklon od brata. Gurnuo sam jednu pločicu parketa, koja se mrdala i ispod ostavio sat, Seiko 5. Izašao sam nepunih pet mjeseci kasnije iz logora, promijenio još nekoliko lokacija. U međuvremenu, postignut je Vašingtonski sporazum, a onda sam se ohrabrio ponovno kenuti u Perkoviće. Našao školu, našao salu, ušao, našao mjesto gdje sam “zakopao” sat i slava Japancima, sat koji radi na “pokrete”, a ne na baterije, i dalje je bio ispravan. Danas ga rijetko stavljam na ruku, puno loših sjećanja.

zepce-log01MKCK i CNN

Tri mjeseca su nas premještali, pola hiljade muškaraca u koloni i skrivali nas od Međunarodnog Crvenog Križa (MKCK). Na kraju su nas ovi našli, krajem septembra. Plakali su sa nama, od sreće. Tad sam shvatio da ću izaći živ. Bio sam broj BAZ-3069**.

Kristijan Amanpur sa CNN-a je pravila reportažu o uništenju sve četiri džamije u Žepču nakon zauzimanja grada. Dok sam ja kupio u kolica ostatke eksplozivom raznijetog prizemlja Čaršijske džamije neki HVO oficir je Kristijan objašnjavao da je ”muslimanska diverzantska skupina ovim pokušala uništiti suživot”. Kad sam im pokušao prići, čuvar mi je pucao u noge, jer smo bili školske kolege. Rekao je da nismo, pucao bi mi u glavu.

Hvatanje nagazne mine

U jednoj od situacija, bukvalno zapinjem za “laks” tanku žicu prilokim dolaska na jednu od linija. Čujem zvuk sličan onom iskakanja mehanizma hemijske olovke. “Flap” i na prsima mi završava komad tvrde naborane plastike sa nekim krilcima. Prilazi mi vojnik HVO-a i uz psovke i zaprepašteno lice uzima to lagano iz ruku i govori – vile te pronosale čovječe, to je rasprskavajuća (mina).

Moje “strijeljanje”

Bio je 13. juli. Nekada bi rekli Dan ustanka naroda Crne Gore. Odveli su nas negdje, tako su rekli, kod Krsnog Polja, Maglaj, prekoputa Bočinje. U jednom trenutku dolazi nepoznati vojnik HVO koji kaže da je čuo da je ovdje novinar i da će mu on presuditi. traži da izađem iz grupe i da kopam mezar. Kaže, ne moraš duboko, ionako mu je mrsko da gleda dok me zatrpavaju. Kopam kod jednog drveta i kad sam završio tjera me da uđem.

Zove još dvojicu kolega, koji nerado pristaju. Naređuje im da pucaju u mene. Prethodno je rekao da se skinem do pasa, da ponese moju majicu kao trofej. Čujem pucanj i nastaje mrak pred očima. Niti čujem, niti vidim. poslije nekoliko sekundi mi se vraća čulo sluha, ali još ne i vida. Osjetim kako vruća krv lipti iz usta, ušiju, nosa. Nejasno mi šta onda čujem, ako su me pogodili. Čujem glas nekog ko psuje Boga i viče – šta si to uradio, budalo. Osjetim kako mi neko briše lice i u tom trenutku ugledam mladića sa puškom preko stomaka u uniformi HVO kako kleči pored mene uz jamu.

Briše me i postavlja se između mene i “dželata”. Kaže – ovaj je sad moj i ja ga vodim, a moraćeš u mene pucat ako hoćeš opet pucati. Ispostaviće se da su od trojice u streljačkom stroju jedino taj, koji je sve i pokrenuo, uspio opucati. Drugi je pucao u stranu, u drvo, a trećem je navodno zaglavio metak. Tako kažu. Ovaj, što me je pogodio imao je “nesreću” da je metak okrznuo lice, usnu, a da je ustvari krv iz nosa, usta, ušiju, reakcija na detonaciju, odnosno prasak u velikoj blizini.

Moj spasilac me gura ispred sebe u nekakvog Stojadina, kaže mi da ne brinem i vozi me – kasnije ću vidjeti, ka Žepču. Tamo me predaje stražarima u logor, kaže da je dobio zadatak da me vrati, ne pojašnjava puno i ne okreće se. U putu ka Žepču ustvari otkriva istinu – neposredno pred rat, zahvaljujući članu moje porodice, dobio je prvi radni angažman. On je to pamtio – i vratio kad je trebalo.

zepce-log05Hronologija užasa – Žepče 1993./94.

• Početak sukoba – četvrtak, 24. juni oko 9 sati ujutro.
• Predaja jedinica Armije i oko pet hiljada civila, srijeda, 30. juni, pola pet popodne.
• Odlazak u hangare ”Nove Trgovine” – HVO i VRS, isti dan do 20 sati.
• Razvrstavanje muškaraca i žena, odvođenje muškaraca u osnovne škole ”Rade Kondić” i ”Perkovići”, petak, 2. juli od deset ujutro do subote 3. juli u podne.
• Prelazak većine zatočenika u Silos za žito Nove Trgovine, sredina i kraj jula.
• Evidentiranje prve grupe zatočenika od strane ICRC – MKCK, srijeda 22. septembar.
• Prve razmjene jesen i zima 1993.
• Raspuštanje logora i oslobađanje zatočenika – proljeće 1994.

Optužnica ” Žepče 15” pripremljena u Zenici, a potvrđena u Hagu, nakon što su njeni najbitniji elementi objavljeni ustalasala je duhove pred ozvaničavanje arbitraže za ovu srednjebosansku varoš. Iako od strane istražitelja Tužilaštva haškog Tribunala kategorisan kao ”A” spis (što podrazumjeva dozvolu za raspisivanje potjernice i nalog za hapšenje i pritvor) ovaj slučaj je još u ladicama Tužilaštva i Suda BIH, koji konačno ne kriju da je slučaj zreo za početak, odnosno hapšenje, ali se očigledno čeka ”zeleno svijetlo” za reagovanje i početak hapšenja. Neki od aktera, osumnjičenih/optuženih su umrli, neki su poginuli, nekima se izgubio svaki trag…

Na listi osumnjičenih koja je izuzeta iz Zenice i godinama kupi prašinu u ladicama Tužilaštva BIH su bili:

1. Perica Jukić, ratni predsjednik predsjedništva ”Hrvatske Republike Herceg Bosna” i poratni ministar energetike u Vladi Federacije.
2. Ivo Lozančić, ratni zapovjednik 111 XP brigade HVO Žepče, potpredsjednik Nove Hrvatske Inicijative NHI i poslanik u Parlamentu BiH,
3. Niko Jozinović, u ratu dozapovjednik 111. XP brigade i zapovjednik HVO Busovača, nakon rata visoki oficir Vojske Federacije,
4. Drago Dragičević, oficir Vojske Federacije i glavni federalni inspektor – pukovnik u VF, u ratu šef SIS – saznajno – izvještajne službe Stožer Žepče,
5. Božidar Tomić, glavni operativac HVO Žepče, nakon rata prvi čovjek Ministarstva odbrane Federacije – ureda u Žepču.
6. Luka Babić, penzioner Vojske Federacije, u ratu zapovjednik vojne policije 111 XP Brigade HVO Žepče, a nakon rata oficir Vojske Federacije
7. Mirko Jakovljević, u ratu zapovjednik zloglasne bojne ”Andrija Tadić” Žepče krajem rata otputovao u Hrvatsku, odakle je stigla informacija da je poginuo u saobraćajnoj nesreći nadomak Kaštela Starog.
8. Esad Čorlaku, zvani ”Albanac”, zapovjednik specijalnog interventnog voda HVO ”Albančevi anđeli” je zadnji put viđen u borbi u Bosanskoj Krajini, kada se pridružio jedinicama Armije BIH nadomak Banja Luke (???), nakon što je punu godinu zlostavljao pripadnike iste vojske i civile Bošnjake u srednjoj Bosni. U Bosanskoj Krajini je nakon rata postao vlasnik kafića…
9. Ivo Mrkonjić, ”Doda” ili ”Toda”. Žepčaci tvrde da se pod brojem 9. radi o zamjeni identiteta. ”Doda” ili ”Toda” je od logoraša prepoznat kao nizak, crna muškarac nepoznatog preciznog identiteta uvijek u crnoj uniformi sa ogronmom mačetom na leđima. Ivo Mrkonjić, šef žepačke HVO policije nije nosio nijedan od ovih nadimaka, u ratu je bio načelnik Službe javne sigurnosti Žepče i jedan od starješina SIS Žepče, te se takođe ”urezao” u pamćenje preživjelih logoraša;
10. Anto Jozić ”Čovo”, u ratu dozapovjednik policije HVO i upravnik logora ”Hangar”, te komandir vojne policije HVO Žepče;
11. Viktor Markanović ”Karika”, komandant specijalne jedinice ”Stojini specijalci”, jedan od ključnih SIS-ovaca u Žepču;
12. Slavko Spajić ”Spaja”, u ratu dozapovjednik logora u osnovnoj školi ”Rade Kondić” u Žepču;
13. Alojz Vrbić ”Vrba”, u ratu pripadnik vojne policije HVO 111. XP HVO Brigade, čuvar u logoru ”Silos” Žepče; Zavidovićanin.
14. Marinko Martić ”Žilo”, u ratu čuvar logora i pripadnik Vojne policije HVO.
15. Marinko Jakovljević, u ratu pripadnik bojne ”Andrija Tadić”, nakon rata zatvoren zbog silovanja.

Optužnica ” Žepče 15” pripremljena u Zenici, a potvrđena u Hagu, sadrži dvadeset sitno kucanih stranica optužbi protiv petnaest žepačkih Hrvata, ključnih osnivača i provoditelja etničkog čišćenja u Žepču. Iako je u Hagu kategorisana kao ”A” spis (što podrazumjeva dozvolu za raspisivanje potjernice i nalog za hapšenje i pritvor) stoji u ladicama.

Jukić, Lozančić, Jozinović, Dragičević i Tomić su po nalazima tužitelja osnovali i ustrojili oružane snage HVO Žepča, a kasnije i logore za nehrvatsko stanovništvo u osnovnim školama ”Rade Kondić” Žepče, selima Perkovići i Ljubatovići, hangarima ”Nove Trgovine” i ”Silosu” u Žepču. Osumnjičeni Babić, Jakovljević, Čorlaku, Mrkonjić, Jozić, Markanović, Spajić, Vrbić, Martić i Jakovljević su naređivali i neposredno izvršavali ratne zločine nad nehrvatskim stanovništvom Žepča.
U izjavama i dokumentima uredno obogaćenim spisom navode se imena ubijenih i nestalih Bošnjaka i Srba, izjave stotina zlostavljanih, pretučenih muškaraca i desetina silovanih Bošnjakinja. U nekoliko logora u Žepču ukupno je bilo zatočeno skoro pet hiljada osoba (nakon prvih deset dana jula 1993. kad je u silosima i hangarima ”Nove Trgovine” bilo zatočeno svo nehrvatsko stanovništvo Općine, oko 12 000 ljudi).

U poimeničnim opisima slučajeva zlostavljanja, strijeljanja i drugih ratnih zločina navodi se i desetine slučajeva ubijanja ranjenika i bolesnika, klanja i zlostavljanja do smrti zatočenika, većinom civila. Kantonalno tužiteljstvo u Zenici je zatražilo od Suda pozivanje desetine svjedoka, Žepčaka, žrtava osmomjesečnog terora u ovoj varoši.

Jukiću i Lozančiću se na teret stavljalo formiranje logora, ”tretman” pet hiljada muškaraca, žene i djece u njima, plačka cjelokupne imovine Bošnjaka i Srba u vrijeme dok su bili zatočeni u hangarima ”Nove Trgovine”, te direktne naredbe ekstremnim jedinicama da izvrš zločine nad Srbima Želeće i Bošnjacima u gradu i u podrumu Željezničke stanice. U svim slučajevima ostvarivali su i direktnu materijalnu korist pljačkom. Za Dragičevića se tvrdi da je naredio zatvaranje oko 1 500 mještana Novog Šehera u tunel na magistralnom putu M-17 u Žepču, a onda naredio tenkovima i artiljeriji HVO pucanje po njima kao i direktno rukovođenje i nadzor nad odvođenjem skoro 500 Bošnjaka na prisilni rad u Hercegovinu. Ostali optuženi su navedeni u konkretnim slučajevima strijeljanja i ”strijeljanja”, zlostavljanja, silovanja, pljački, ubijanju ranjenika u bolničkim krevetima, odvođenja ” u noć”, …

Nogomet sa srpskom glavom

Osim za ”čišćenje” Žepča od preko 9 000 Bošnjaka, ubijanje oko 160 Bošnjaka u logorima i u gradu, oni se terete i za zločin u srpskom selu Želeća, u kojem su postrojbe HVO i HOS-a ubile preko stotinu Srba. Preko 430 logoraša Bošnjaka odvedeno je u Hercegovinu (Mostar, Ljubuški, Čapljina), a njih 40 se nikad nije vratilo iz Hercegovine. Čorlaku, ”Albanac” je tada (septembar 1992.) sa ”rajom sa spiska” ubio civila Novicu Blagojevića, odsjekao mu glavu i javno je pred stotinama Žepčaka šutao u centru grada igrajući sa pripadnicima svoje jedinice njome nogomet!!

zepce-log05Imena žrtava

Prema navodima Tužiteljstva, ubijeni su između ostalih i Šahbaz Agić, Semiz Avdić, Muhamed Begić, Harun Beridan, Mujo Čaušević, Mustafa Fejzić, Salih Fejzić, Edin Fejzić, Kasim Huremović, Refik Medić, Nihad Mehić, Amir Maglić, Senad Mujetekić, Ahmet Murtić, Avdo Sačić, Nedžad Derlić, Nedžib Zgrčo (imam džamije u Žepču)… ubijen je Senad Hodžić, koji je bio ”kriv” što mu je žena bila Hrvatica. Teški invalidi su ostali Šaćir P., Mirza M., Muharem P., Mujo M. i desetine drugih…. Sabahudinu Đuzelu, Muniru Hajriću, Bajri Bašiću, Hamdiji Tabakoviću se gubi svaki trag nakon što su tokom noći izvedeni iz logora. U Hercegovini su nestali ili ubijeni Hasan Bešić, Zikret Karso, Sakib Mulahasić, Ramiz Mehmedović, Hajrudin Suljkanović, Hamdija Tabaković…