Vlatko Stefanovski

Vlatko Stefanovski

Vlatko Stefanovski

Objavljeno u januaru 2015.

– Teatar, pozorište, kako je to divno. Onaj miris, kulise iza kojih je mrak koji krije tajne. Onaj miris, šmek šminkeraja, ono uzbuđenje prije dizanja zavjese. Onaj klavir, koji tamo negdje na dnu scene stoji i čeka nekog dječaka, kao što sam bio ja, da mu stisne tipku – tako, više za sebe, opisuje svoj susret sa pozorišnom scenom makedonski i internacionalni virtuoz na gitari Vlatko Stefanovski (58), koji je, u sklopu mini turneje svog trija (Travnik, Zenica, Tuzla), svirao u Bosanskom narodnom pozorištu u Zenici.

I ne samo svirao nego podijelio dušu i osjećaje, ponovivši nekoliko puta na sceni:

 – Ljudi, ja vas volim, ovdje ću sada dolaziti svake godine.

Posebna priča

Vlatkova cijela porodica vezana je za pozorište – majka Nada bila je glumica, otac Mirko reditelj i producent, a brat Goran je dramski pisac.

Zato nije čudnoni da Vlatko vrlo rado, od srca, radi muziku za film i teatar. Kaže da ga je pogodilo kada je saznao da je planirano da u Zenici nastupi u pozorištu, koje je poznato u širim okvirima.

– Otac je u naš dom donio gitaru i mandolinu. Brat, koji je od mene stariji pet godina, volio je samo slušati, a ja sam više volio svirati. U kući su se slušali “Stonesi”, “Beatlesi”, Klepton, Dilan… Gitara, odgoj, kultura i eto ga, sa 19 godina, bilo je to davno, prije više od četiri decenije, formirao sam “Leb i sol”. Upravo zbog slobode koju smo brat i ja imali, danas radim ono što volim, a ne da budem poslušan sin koji bi ispunio hir roditelja. Zato sam im neizmjerno zahvalan – govori Stefanovski.

Vlatko navodi da ga obitelj nikada nije sputavala tako da je volio i fotografiju, crtanje, slikanje. Ipak, našao se isključivo i potpuno u muzici.

– Taj klavir na dnu scene, taj zvuk, to je nešto što pamtim iz djetinjstva. Dugo sam proveo u mraku scena pozorišta s roditeljima, oko roditelja. Kada sam zasvirao na sceni BNP-a, bio sam u čudu iako smo imali probu. Rekao sam to i publici, taj čovjek koji je gradio ono zdanje, posvetio je posebnu pažnju akustici sale. Ono je stvoreno za muziku i glas. Negdje sam pročitao da je zenički teatar rijetka, posebno pravljena, projektirana i građena pozorišna zgrada, a to sam osjetio sa prvim taktovima svirke. A publika… publika je bila posebna priča. Sjećam se svirki u hotelu “Internacional” u Zenici, još pamtim ona dva okrenuta slova Željezare Zenica, pamtim stadion Bilino polje, pamtim svirke na Bilmišću. Ipak, valjda je ovog puta bilo posebno, jer mi je ukazana posebna čast da otvorimo Festival drame. Sutra će, poslije nas, glumci tu kupiti ovacije – govori Vlatko.

Osvrćući se na rekordno brzu prodaju svih četristotinjak ulaznica za prvu svirku u Zenici prije dvadesetak godina, ali i na indentičan interes publike u Travniku, Tuzli i, uopće, gdje god se pojavi, Stefanovski kaže:

– Ipak smo mi rijetke zvjerke. Građani izlaze iz stanova, napuštaju domove da pokažu da poštuju to nešto vrijedno, autentično, posebno što smo mi napravili svojom svirkom, ali prije svega odnosom prema publici. Naravno da mi laska interes, još prije mjesec su mi rekli da više nema ulaznice ni da meni treba. Došlo je vrijeme da se fini ljudi izdvoje od mediokriteta i pokažu da ono nešto kulturno, urbano, nije umrlo. U Zenici i drugim gradovima možda jesmo manjina, možda nas i pojedu svi ti šoui realnosti, ta antikultura – govori Stefanovski.

Moj brat

U razgovoru je često spominjao brata Gorana, kazavši da sada predaje dramaturgiju u Velikoj Britaniji.

– Pazite, on je zvijezda. Njega su preveli na kineski. Hej, na kineski! Znate koliko je to čitalaca. Ma, ni on sam ne zna na koliko su mu djela, poput “Divljeg mesa”, koje je izvođeno i ovdje, u Bosni, preveli, objavili, izdali, igrali. Kažem, vraćam se na priču o teatru preko njega. Ta magija kulisa, kartonskih figura, konja, statua koje kupe prašinu dok ih ne izvedu na scenu, upotrijebe i onda vrate. Magija. Magija svjetla, magija kulisa, glume, riječi. Pa i muzike, kroz zvuk… – ističe Stefanovski.

Bez ijednog časa sviranja

Stefanovski, koji uživa svjetski ugled, priznaje da nikada nije imao nijedan čas sviranja gitare niti je učio čitati note, ali o muzici može razgovarati na nivou doktora nauka, jer je virtuoz i u teoriji i u praksi. Iza sebe ima tridesetak svojih i rad na pedesetak tuđih albuma, muziku za desetine filmova, serija, pozorišnih predstava, crtića…