Jedna sasvim lična priča o 30. junu, o čovjeku i nečovjeku – Ovo je jedna sasvim privatna priča o dva poimanja istog datuma, 30.juna, mojoj sudbini, jednom čovjeku i jednom nečovjeku na istoj strani u ratu… Trideseti juni 1993. je datum kada je okupiran grad Žepče, kada su u njega ušli tenkovi sa “Četiri S” i “crveno-plavo-bijelo” trobojnicom.
Zabluda je da je HVO “sačuvao”, “oslobodio” ili zauzeo Žepče tog datuma. Njega su zauzeli, okupirali, vojnici tzv.Vojske Republike Srpske, na osnovu finansijskog sporazuma tadašnje komande HVO i njihove komande. Po zauzimanju grada, okupaciji, pod dugim cijevima i cijevima tenkova, svi građani, izbjeglice, žene, djeca, starci, svi su otjerani na plato gdje su Hrvati i Srbi pozvani da izađu, te nekim dokumentom dokažu da su “neBošnjaci”. Bodljikava žica, reflektori, psi, duge cijevi, scene koje su viđene u filmovima o konc-logorima.
Ipak, ova priča će pokazati kako se p-ostaje čovjek u nečovječna vremena.
Potpuno nepoznat mladić mi je 13.jula bukvalno spasio život. Kažem bukvalno, jer je prekinuo iživljavanje svog ratnog kolege, vojnika HVO-a, meni također nepoznatog, koji je, pošto me prethodno natjerao da iskopam mezar, naredio da uđem u njega i pucao, ali spletom nevjerovatnih okolnosti samo okrznuo. I taj pozitivac, vidjevši šta se događa, priošao je, svojim tijelom zaštitio me, te odveo do automobila, a onda i nazad u Žepče. Rekao mi je da je to učinio, jer je čovjek, ali i zato što je nekad pred rat moj amidža Smajo, saslušavši ga na ulici da mu trebao posao, zamolio nekog vlasnika kafića da ga “na njegov obraz” zaposli, što je ovaj i učinio.
– Znao je čiji sam i kakva mi je obitelj i to mu je bilo dovoljno. Ja znam kakvi su tvoji, kad imaš takvog strica, rekao je i to je sve što sam saznao o njemu.
Poslije rata, kad se amidža vratio iz SAD, odakle je koristio sve mogućnosti da pomogne Zavidoviće, Krivaju i sve koje je poznavao, pričao sam s njim i on je rekao da “je bitno da sam ja dobro, da se dobro dobrim vraća”. Onda mi je ispričao da je te 1993., kad sam se ja zatekao i zarobljen u Žepču, preko niza svojih veza uspio da telefonski dođe do svog, mislio je, tadašnjeg poznanika i prijatelja Ivu Lozančića, kojem je prilično valjao u životu, da ga zamoli da posreduje u mom oslobađanju ili da mi pomogne. Prenio mi je da mu je Ivo rekao da “je on nemoćan, da nema takvu funkciju da može bilo šta učiniti”.
Ivo Lozančić je u tom trenutku bio zapovjednik HVO 111.XP brigade i gospodar života i smrti u Žepču, pa i logoru u kojem sam ja bio. Dan nakon razgovora sa mojim amidžom Ivo Lozančić, me je posjetio u logoru, tačnije na ruševinama jednog objekta, gdje su logoraši angažovani na čišćenju. Lozančić je, uzgred, bio osoba koja je mene pozvala na press konferenciju HVO u Žepče, gdje sam i ostao zarobljen jer sam “upao” u grad u trenutku izbijanja sukoba.
– Zvao me je tvoj stric molio da te oslobodimo. Sad znam da si ovdje, ali znaj da odavdje nećeš živ izaći, rekao mi je pred nekoliko ljudi i svojim pratiocima i okrenuo se. Nekoliko mjeseci kasnije Vojska Republike Srpske je opet okrenula leđa HVO-u, potpisana su primirja, ja izašao na razmjeni (živ), a Lozančić okrenuo leđa HDZ-u i formirao s prijateljima NHI ili kako se već zvala ta stranka, pokušavši sapratni ratni smrad kojim se okružio…
EPILOG: Nekoliko godina nakon rata počela je istraga o zločinima kojima je rukovodio Ivo Lozančić. Ja sam bio svjedok. Želio je da sjednemo, da popričamo, ja sam mu rekao da je svoje rekao 1993. Nekoliko sati kasnije, poginuo je u saobraćajnoj nesreći na M17. O momku sa početka priče ne znam ni danas, je li preživio rat, pa ni kako se zove. Trideseti juni ove, 2018. godine je subota. Amidža Smajo je svoje penzionerske dane proveo u rodnim Zavidovićima, umro je u četvrtak uvečer, a u subotu, 30. juna, na datum kada sam ja prije 25 godina zarobljen, biće sahranjen na gradskom mezarju u Zavidovićima.