Ljetovanje u regionu: Zašto Albanija? Moje iskustvo iz Drača, Sarande i Ksamila – Bilo je ovo moje treće putovanje u “zemlju orlova”, a polemike u medijima i na društvenim mrežama nagnale su me da napišem svoj lični, subjektivni stav, koji nije produkt nikakvog plaćenog oglašavanja, usluge ili aranžmana sa bilo kojom agencijom, turističkom lokacijom ili slično. Sve svojim novcem, svojim planom i za svoj ćeif. Zato oni koji se eventualno ne slože s napisanim imaju sjajnu priliku da kod sebe napišu drukčije dojmove.
Prije dvije godine sam bio vrlo subjektivan i ličan u opisu boravka u Istanbulu, pa su mi se javili ljudi iz Novog Sada, Sarajeva, Kruševca, Rijeke… koji su tražili dodatne informacije, ali i kasnije zahvaljivali, jer su im neke crtice vrlo pomogli.
U Albaniju smo prvi put otišli prije 2015., a onda 2016. godine. Oba puta u Drač, oba puta preko Šćepan polja, oba puta u predgrađe zvano Golem, u dva od desetina hotela koji se nalaze na dugoj plaži grada kojeg Albanci zovu Dureš (Durres).
Bio je to “plastičan primjer” kako razbiti predrasude. Prvo o težini saobraćajnice kod Šćepan polja, između Foče i graničnog prijelaza sa Crnom Gorom. Desetak metara makadama i desetak kilometara uske ceste, sa neravninama i mogućnošću da se sporazumno morate mimoići s vozilom iz drugog smjera. Za nas koji koristimo automobile na području Zenice, ništa stravično i neviđeno 🙂 🙂 🙂
Do Drača se putuje najbrže preko pomenutog prijelaza nadomak Foče, pa na Podgoricu, pa maleni Tuzi, koji je na granici Crne Gore i Albanije, pa pravo ka aerodromu Tirana, a onda na jug ka Draču. Neću o dužini vožnje, sve ovisi čime ide, s kime idete i šta zateknete na putu. Ima Google Maps, pa računajte.
O Draču neću puno, jer mnogo Zeničana, Bosanca i Hercegovaca putuje sad već dolje. Danas vidjeh da su ugostitelji u Golemu (prigradski dio sa plažom) već i menije s hranom počeli štampati na bosanskom jeziku, sa mnogo manje grešaka nego ih bosanci prave npr. na engleskom.
U Albaniju smo otišli da vidimo nešto dručkije, da upoznamo novu državu, da dodatno razbijemo predrasude i – da se ne lažemo, da prođemo jeftinije, znatno jeftinije od Hrvatske i jeftinije od Crne Gore.
Nisam neko ko uživa u sedmodnevnom ležanju na ležaljci, izgaranju radi boje i mazanju dopodne kremama, uljima, uvečer jogurtima radi saniranja opekline 🙂 Zato je put u Drač bio sjajan da upoznamo i grad, da trknemo do Tirane, do koje je tridesetak kilometara…
Uglavnom, većina vas zna ono što bih napisao o Draču, a ako ne zna, neko je to već ubacio na “papir”, odnosno u članke. Zato sam ja ove godine s porodicom dogovorio novo “istraživanje”, a sve bazirano na opaski dragog prijatelja Nermina, koji je “sažvakao” cijelu albansku rivijeru, te mi rekao – idi u Sarandu i prema Ksamilu, nećeš se pokajati. I nisam. I vrijedi svakog km ili sata.
Do Sarande, u odnosu na Drač, ima dodatnih tri sata vožnje, cca 220 km, uglavnom autoputa ili brze ceste, uz par serpentina i vijugavih živopisnih dionica.
Grad sa nekih 50-ak hiljada stanovnika ima na stotine hotela. Ne znam da li iko u gradu zna koliko ima smještanih kapaciteta u svojevrsnom urbanističkom “neplanu”, ali obzirom na to da mi je poznata dalja i bliža istorija te države, mogu ponizno pristati da su oni za nas daleki nedostižni zapad, makar u pojedinim situacijama možete dodati i prefiks “poludivlji”.
Za put u Sarandu, Drač, Albaniju trebate se naoružati samo i isključivo živcima i staloženošću, da vas iz takta ne izbace uglavnom mladi nadobudni vlasnici bijesnih vozilica, koji će vas na semaforu preteći desnom stranom, preko trotoara, travom, pored policajca, provlačeći se gdje vi ne bi biciklo provukli… I to je to… Za tri puta, ukupno 22, 23 dana vožnje automobilom po Albaniji, vidio sam pet-šest saobraćajki, uvijek i samo između domaćih vozača, jer su stranci uglavnom zatečeni nekulturom i nepoštovanjem propisa. I uglavnom, to je to što mi se ne sviđa. A sad ono drugo.
U Sarandi smo odabrali hotel na osami, malo van grada, praktično idealan za porodice s djecom, zbog dva bazena, jedan za klince, što zbog igraonica na otvorenom i u prizemlju. Ali, dodatno tu je divan mini-park sa debelom hladovinom, te vlastita plaža sa besplatnim ležaljkama, suncobranima. Nisam fan šljunčanih plaža, ali to je opet nešto lično, tako da je hotelski bazen sasvim solidna kompenzacija… Između se nalaze hotelski bar i restoran, za one koji ne žele da se izležavaju, tako da za svakog u hotelu sa 4* ima ponešto. I da, uz redovno dnevno mijenjanje peškira, posteljine, vrlo dobar i raznolik doručak, uračunate ležaljke i suncobrane na plaži i hotelskom bazenu, plaćenih 400 KM po osobi za sedam noćenja sa doručkom, mislim da opravdava svaku KM. Volio bih da čujem da ima negdje u regionu za toliko para toliko usluge.
Hotel u kojem smo odsjeli, Bahamas.
Prema ocjenama “picajliziranih” korisnika na Bookingu, najveća zamjerka im je slab wifi, odnosno njegov nedostatak u sobama. Iako to jasno piše u opisu hotela, tj. da je wifi dostupan samo u prizemlju, a ne i sobama, vlasnik hotela je to pokušao djelimično riješiti sa usmjerivačkima signala postavljenim oko zgrade na stubovima, ali da se na tome još raditi. Ovako, wifi imate, jes da piše da nemate, ali kad već imate, onda vam krivo što ne radi baš potaman.
Moja preporuka je da, čim uđete u Albaniju, ako vam baš život ovisi o internetu, kupite 14-dnevnu turist SIM karticu za 4G internet, koja kod operatera Vodafone košta 20 KM (10 eura) plus 1,5 KM za samu karticu, čime dobijete 10 GB interneta i masu minuta razgovora, što prema Albaniji, što prema Evropi.
Iz hotela Bahamas do centra Sarande, čije prve zgrade se nalaze prekoputa hotela, dolazi se zaobilaznicom, nešto kao GGM u Zenici, za 5-8 minuta, ovisi o intenzitetu saobraćaja. Parking u gradu je uglavnom besplatan, može se naći nakon 2-3 minute traganja, a postoje naravno i parkinzi uz plaćanje, pred hotelima, boljim restoranima… Uglavnom, besplatan parking u 20h uvečer, 50 – 100 metara od Rive, glavnog šetališta, u nekoj od 3-4 glavne ulice, nađete bez po muke, uprkos hiljadama vozila.
Saranda: iz grada
Cijene u samoposlugama su zeničke, bosanske, nešto je skuplje, nešto jeftinije nego u našim marketima tipa Bingo, Konzum… Neću govoriti o cijenema u hotelu, obzirom da su one znatno niže od hrvatskih hotela, odnosno prilagođeni lokalnom (albanskom) tržištu i konkurenciji. Navest ću samo neke primjere iz grada. Šesdeset (60) leka – 1 KM, 120 – euro. Plus minus, ovisi gdje mijenjate, ali tako se računa.
Kugla sladoleda iz frižidera se prodaje za 50 leka, kafu možete popiti za 50 do 100 leka, kapućino 100-150. Pizza, od 300 do 900 leka, dakle od 5 KM do 15, ovisno kakvu uzmete. Govorim o cijenama u restoranima tipa Limani B & B, koji su u centru centra šetališta (Rive).
Sokovi (Pepsi, Coca Cola) su cca 2, 5 KM, čak i na sjajnoj lokaciji Tvrđave iznad grada, u koju je ulaz besplatan, parking besplatan. Neshvatljivo, ali pogodno. Pogledajte kakav pogled vam se pruža potpuno besplatno i sjetite se nekih regionalnih vidikovaca do kojih ne možete doći bez 20-30 KM, plus parking, plus stravične cijene pića…
Jela od ribe, barem ona koja sam ja “ulovio” gledajući menije, se mogu naručiti od 10 do nekih 20-30ak KM, što je opet vrlo prihvatljivo.
Ok, možda ne bih baš plakao za ljetovanjem u samoj Sarandi, previše zgusnuto, ništa specijalna plaža, blizina brodova i luke. Ali kao grad za izlazak, sasvim prihvatljivo. I više od toga. Nisam u godinama da ganjam neki aktivan noćni život, muzike, diskoteke, pa vam o tome baš i ne mogu, pitajte druge.
Šta se mora vidjeti?
Osim pomenute tvrđave sa sjanim pogledom na 14 km udaljen grčki otk Krf, ali i albansko zaleđe, te jezero i područje prema Ksamilu, mora se otputovati u zaleđe, nekih 20-ak km ka Đirokasteru (ka Draču i Bosni) posjetiti “Plavo oko”, nevjerovatan nacionalni parkić sa sjajnim izvorima ledene vode i prilično netaknutim okruženjem. NAPOMINJEM, fotografije koje slijede nisu retuširane, uopće niti imam photoshop niti drukčije mogu objasniti to bogatstvo boja koje oči jednostavno ne mogu upiti… I da, tamo se ulaz plaća, nekih 3 KM za porodicu i auto. I tamo je Coca Cola oko 2, 5 KM. A janjetina desetak KM.
Plavo oko – nacionalni park i vrelo rijeke Bistrice
I na kraju, Ksamil. da sam znao kako ima lijepe plaže, sigurno bih tamo tražio smještaj. A dvosoban stan za petero sa kuhinjom i dvije spavaće možete iznajmiti 100 metara od plaže, sa parkingom auta u dvorištu, za recimo 70-80 KM u avgustu, odnosno 15-ak KM po osobi. U Ksamilu smo platili ležaljke, dvije ležaljke i suncobran na Bora-Bora, čuvenoj plaži je 15 KM. I tamo smo auto parkirali, besplatno, uz malo sreće, dva tri metra od prvih ležaljki na plaži. teže je bilo naći slobodne ležaljke, nego parking.
Od Ksamila do Sarande je manje od 10 km, tako da je sve u dometu vožnje. iza Ksamila je još jedan nacionalni park, sa kulama, šumama, mnogo toga za obići, ali to za neko naredno putovanje….
Jonsko more, kristalni bijeli pijesak i nevjerovatne boje izuzetno čistog mora u Ksamilu, te čisto more i šljunčane plaže u sarandi su nešto što treba vidjeti. nismo trajektom išli na Krf, u Grčku koju vidite okom, neki jesu i to. Čak je i otrant, to vam je ona “štikla” na karti – “čizmi” Italije, za lijepa dana vidljiv okom. Znači, nevjerovatna tromeđa i drukčije, mnogo toga je drukčije.
Neko na odmoru želi da 30 puta leži pod istim drvetom, da jede istu hranu, da vidi iste ljude. Nekom je cool da sretne komšije 25 godina u istoj sedmici, pod istim borom… Neko želi promijeniti, učiti, saznati, vidjeti drugo. Jasno je da je priča o Albaniji, a pogotovo Sarandi i Ksamilu. za ove druge. Neću vas nagovarati, ne idite u Hrvatsku, Crnu Goru, idite u Albaniju. Neko drugi će reći da je njihov turizam još u razvoju. ko zna šta će biti kad dođu pameti, pa recimo počnu naplaćivati parking, ulaze u tvrđave.
Uz više od 300 sunčanih dana u godini, Saranda i okolina za sada, ima toliko toga što vrijedi vidjeti za, prilično, male novce. Ostalo neka kažu fotografije. Raspoložen za upite.