Mirjana Karanović – objavljeno u februaru 2016. – Priliku da razgovaramo sa Mirjanom Karanović (59), filmskom divom i jednom od najpopularnijih glumica 20. i 21. vijeka na balkanskim prostorima, “ulovili” smo u Zenici, gdje Mirjana protekle sedmice finiširala radove na svojoj drugoj pozorišnoj predstavi, djelu “Mi smo oni na koje su nas roditelji upozoravali”, po tekstu maestralne Banjalučanke Tanje Šljivar. Rad na predstavi povremeno su prekidali Mirjanini odlasci na promocije filma “Dobra žena”, koji govori o ženi koja spoznaje da je udata za ratnog zločinca.
Ogledalo mog života
Film će, nada se njegova autorica, uskoro biti i u kinima u BiH. Radnja filma prati ženu, koja nakon trideset godina braka, saznaje tajnu o svom mužu, zbog koje je prisiljena da donese odluku da li će nastaviti da živi skrivajući istinu od sebe same, ili će ostaviti sve ono što je dotad stekla i započeti novo poglavlje, što je u njenim godinama prilično zastrašujuće.
Za Vaše posljednje filmsko ostvarenje, koje je počelo svoj festivalski život, kažu da ste Vi rediteljka, glumac, pisac, ali prije svega duša filma – čak i Vaši saradnici kažu da ste baš duša filma, jer dok stvarate djelo u njega ulažete svu nevjerovatnu energiju – je li to Vaš životni i poslovni recept za uspjeh?
Karanović: Nisam znala da me tako zovu. Reditelj je uvek glavni oslonac svakog projekta, bilo filmskog ili pozorišnog. Znam šta ja očekujem od reditelja i trudim se da to pružim i svojim saradnicima, glumcima, a i ostalima. Mislim da ne možete od drugih da tražite maksimum, ako sami niste spremni da uložite sve što možete. Tajna se možda krije se u tome da se trudim da se pustim, dozvolim sebi da me preplavi emocija, da iznutra doživim i reagujem na ono što mi se dešava, te da što manje “glumim”…
Vaš saradnik Stevan Filipović prilikom našeg nedavnog razgovora u Zenici, tokom njegovog gostovanja, nije štedio riječi hvale za Vaš rad, ali i ono što svakim poslom s Vama uči od Vas – je li film i ostalo što radite ovih godine ogledalo društva – ako jesu, imaju li onda na ovim prostorima uopšte “kulturne stvari” ikakvu budućnost?
Karanović: Sve što radim je “moje ogledalo”, dio mog života. Ljudi koje srećem, sa kojima sarađujem utiču na mene i ja na njih. Neki put se desi da se iz takvih susreta ili druženja rodi i nešto izuzetno i važno. Stevan je jedna od takvih osoba koje su važan dio mog života. A što se budućnosti tiče, ja radim na mojoj budućnosti i nadam se da će to što ja postignem na neki način uticati i na budućnost drugih ljudi, prije svega u pozitivnom smislu. To je trag koji želim da ostavim iza sebe kada me više ne bude bilo. Budućnost je neizbježna za sve ljude, pitanje je samo da li ste spremni da u njoj učestvujete svojom voljom ili ćete biti uvučeni snagom tuđe volje.
Od Vaše uloge u “Petrijinom vencu” 1980. do danas – je li se samo promijenila tehnika snimanja filma? Ili više od toga?
Karanović: Ne, samo tehnika, ono što je do čovjeka i dalje je do čovjeka.
Može li glumac biti samo glumac ili mora da ima stav, javno rečen o politici, javnom životu, da bude prisutan u društvu i van kadra, dasaka pozorišta?
Karanović: Može. Treba. Svakako.
Imate li dovoljno samopouzdanja dok radite?
Karanović: Ne znam. Vjerovatno sam tako vaspitana, da se ne predajem, da ustanem kad padnem i nastavim dalje.
Sa svojim filmskim prvijencom (režiserskim) već ste bili na čuvenom Sandens festivalu u SAD. Potom je uslijedila Švedska, Geteborg. Jeste li unaprijed razmišljali o tome? Srbijanska premijera je na 44. FEST-u, u Beogradu, 1. marta?
– Nisam zamišljala festivale, pa ni Sandens. Živjela sam film dan za dan, zadnji dan snimanja sam mislila da treba da ga završim. I tako. Premijeru u sav centru očekujem sa uzbuđenjem i tremom. Iako smo sjajno primljeni u Sandensu, ipak mi je reakcija publike kod kuće najvažnija.
Dok čitaoci budu ovo čitali, već će biti izvedena predstava koju radite u Zenici, druga pozorišna koju režirate. Recite malo i o radu na predstavi.
Karanović: Dugo se bavim ovim tekstom. Enes (Salković, glumac iz Tuzle, op.aut.) i ja smo se nalazili nekoliko puta u Beogradu i Zenici i radili i otkrivali kako ovaj divan tekst može da se postavi na scenu. Predstava je postavljena u praznom prostoru koji se mijenja kroz pokret i igru. Vjerujem da će biti zanimljivo. Dizajner plakata Zlatan Alispahić je uradio plakat kojim dominira oznaka “18+” poput onih oznaka na televiziji, “filmovi za zrelu publiku”. E, ova predstava je za zrelu publiku, ali zbog specifične situacije, jer predstava, te njeni akteri “tjeraju” publiku da bude uključena, zrela, pa će i shvatanje i dojam o predstavi za svakog biti poseban.
Rad sa Mustafićem
Na kraju, nezahvalno je govoriti o planovima, ali recite nam šta nakon premijere, koji su aktuelni i naredni projekti na kojima radite?
Karanović: Počeću da pišem novi scenario i putovaću sa mojim filmom “Dobra žena” na nekoliko festivala. U aprilu završavam snimanje filma “Rekvijem za gospodju J” u režiji Bojana Vuletića i radiću novu predstavu sa Dinom Mustafićem.
Imate li lakših pitanja?
U svojoj glumačkoj karijeri bili ste Petrija, Dunja, Sena, Srce, Jelena, …. pa do Esme (Grbavica), Ljubice, Lule, Ruže, Radmile… Koju ste ulogu, po Vama, “iznijeli”, po Vas najlakše, a koju najteže… Slično pitanje postavljam i za film?
Karanović: Ne znam. Zaista u ovom trenutku ne znam. Imate li lakših pitanja….Ne mogu izdvojiti scene, filmove. Vrlo vrlo teško pitanje.