Kada je proslavljeni rukometni as Zlatan Saračević došao na međunarodni turnir Zenica 2009 nije ni slutio da će u dvorani zateći desetak navijača. Da, to je Zenica. Dvorana od šest i nešto hiljada sjedišta. (objavljeno septembra 2009.)
– Gdje su gledaoci koje sam vidio, o kojima su mi pričali? Ako ćemo igrati pred 25 gledalaca idemo iz Arene, nećemo se sramotiti, kazao je Saračević.
Pokušajte sada zamisliti kako su se osjećali gosti Zenice, članovi evropski priznatih klubova iz Šapca (Metaloplastika) ili Zadra. Prije rukometnog turnira igrala je bh. rukometna, pa košarkaška reprezentacija. Grad “gladan” sportskih događaja, grad koji ima toliku sportsku tradiciju, nije mogao “napuniti” Arenu. Neko će okriviti visinu cijene ulaznica (košarka), ali u rukometu je bilo sasvim drukčije. Na kraju, na pomenutom rukometnom međunarodnom turniru ulaz je bio slobodan. Nije iistina i da nije bilo dovoljno oglašavanja. Grad je bio pun plakata za košarku, a i za rukomet. Je li moguće da će zenički klubovi igrat pred polupraznom, ustvari PRAZNOM dvoranom, ponosom grada?
Tri (četiri) u jedan
Subota, sportski dan. Vođe, da ne kažem menadžeri (biće vam jasno zašto ne kažem menadžeri) sportskih klubova u Zenici odlučili su da nogomet (protiv Modriče), ragbi (protiv Olimpije), te rukomet (protiv Metaloplastike) odigraaju u 17 sati. Sva tri meča. Nevjerovatno. Koje je to pljuvanje u vlastite gledaoce. U Zeničane. I da, na Bilmišću se održavao i Kengur kup u košarci, koji je, ruku na srce, imao više gledalaca (rodbine mladih košarkaša) nego na sve tri “velika” meča, od kojih su dva imala međunarodni karakter.
S jedne strane “suša” u gledaocima je izazvana bojkotom, ali s druge, nepostojanjem tradicije da se podrži svoj grad, svoj sport. Istu večer, otvorena je izložba Zeničanke Majde Turkić, u Muzeju (srećom, ne u 17h). I tamo, osim rodbine i prijatelja, deset ljudi. Djevojka koja je dobila nagrade na regionalnim takmičenjima “National geographica” sa zanimljivom instalacijom privukla je više posjetilaca u Sarajevu, nego u svom gradu.
Nismo za kulturu, nismo za sport. Jedan bojkotujemo, drugi ne gledamo, treći iako besplatan, nije nam “na ruku”. Sjećam se dolazaka Metaloplastike u neka druga, znatno manja mjesta. Školske dvorane od hiljadu mjesta ostajale su blokirane onima koji su željeli unutra. U veleljepnoj Areni, “igrački” od 40 miliona KM, tačno 25 ljudi. Uz novinare, rodbinu…
Ovih dana čitam komentare posta o gradnji multiplexa Ekran u Zenici. Nema lože, što je fasada ovakva, kakav je to wc, zašto su ovakve sijalice. Projekat vrijedan nekoliko miliona KM “ovisi” o nekom syber “ratniku” koji u džepu ima 1 KM ka produženu s šlagom, al zato ima bandwitha da kritikuje sve, svakoga, da pljuje po svom, našem, mom..
Utjecaj boje fasade u radu multipleksa
I šta na kraju? Nemamo “masu” za publiku u Areni, nemamo ni dovoljno za tribinu Kamberovića polja. Ma nema nas ni za izložbe u potkrovlju Muzeja. Zato nas ima dovoljno za pljuvanje svega. A sutra, i taj multiplex će biti prazan. Jedan “komentator” reče da “ima torrente, adsl i sam će sebi pravit’ kino”. Imamo i satelitske antene sa 100 sportskih susreta.
Što će nam Arena, Bilmišće, Zenica, Čelik, Rudar…
A kad Zlatan Saračević razočaran jednog dana napusti Zenicu, biće “loš momak”, tuđin. Nije on “pravi” Zeničanin. A oni koji za sebe smatraju da to jesu ili žele to biti nisu ni u Muzeju, ni na stadionu. Ne vole svoje klubove. Ne vole svoj grad. A u “leđa im pušu” organizatori mečeva, koncerata, izložbi… Dva velika koncerta u Areni, Čola i Merlin, održani su paralelno sa derbijima na Bilinom. Krajnje je vrijeme da se nešto promjeni. U glavi mnogih, pa onda i u ovom gradom. Za puniju Arenu, za posjećenije izložbe. Naravno, lakše je biti anonimac na “građanskim” portalima i pljuvati. I ostati niko i ništa, velik samo u svojim očima. A kad sutra u gradu ne bude izložbi, međunarodnih mečeva, reći će “eto,vidite”. Nekad pomislim i da mnogi i nisu bolje zaslužili.
Ili?
(objavljeno septembra 2009.)