Rođen sam 8. juna 1972. o tadašnjem glavnom gradu SFRJ, Beogradu.
Slučajnost da mama, u danima pred porod, s prozora VMA gledala doček štafete mladosti na stadionu JNA, kasnije će me opredjeliti (šalim se) da budem pionir, omladinac, trostruki učesnik radnih akcija. Niš 1984., Palić 1987. i Titov Drvar 1988.
Iskreno, s rodnim Beogradom me veže prvi ćirilićni rodni list, porodilište u koje su mamu poslali ljekari iz Zenice, te podatak o općini rođenja “Savski venac” u svim ličnim dokumentima. U grad na Dunavu i Savi išao sam dvaput, jednom s srednjoškolskom ekskurzijom na Titov grob i decenijama kasnije, turistički, s porodicom.
Osnovnu i srednju školu završavam u pravom “rodnom” gradu, Zavidovićima. Tih osamdesetih, prošlog vijeka, nije se išlo u srednju školu gdje želiš, nego gdje možeš.
U radničkoj porodici to je značilo “biraj od ponuđenog”.
Pokazaće se to kao opredjeljenje koje će dalje odrediti moj život. nisam postao geodet, jer to nije dala reforma srednjoškolskog obrazovanja, nego projektant, visokogradnje. I odmah da razbijem iluziju koju u sebi nosi 99 posto ljudi, kad pričaju o gradnji. Niskogradnja nisu niske zgrade, nego putevi i mostovi, a visokogradnja nisu soliteri, nego sve što niče iz zemlje i ima temelj, od benzinske pumpe do tornjeva u Dubajiu.
Mogu se pohvaliti sa nekoliko uspješnih projekata, ali na žalost mnogih, a na moju sreću, to nije postalo moje životno opredjeljenje.
Zahvaljujući jednom divnom čovjeku, Viktoru Bobanu, kojem se njegov grad nikad nije adekvatno zahvalio, uplovljavam u radioamaterske vode još kao dječak. Pamćenje me dobro služi (mislim), taa je to bio YU4CZN, oznaka za radioamaterski klub Zavidovići, uokviru ATOM-a, kasnije smo dobili drugi prefiks..
Nekoliko godina kasnije, 1987. prvi put kao 15-godišnjak ulazim u prostore tadašnjeg Radija Zavidovići. Počinjem kao saradnik Viktorove emisije “Šareni magazin”, i to pripremajući rubriku “Jedna pjesma sa dva lica”. Poznati jugoslovenski hit i njegov original nastao negdje drugdje.
Da se razumijemo, nije bilo interneta, mp3, radilo se sa LP i SP pločama, magnetofonskim trakama… Tada pronaći dvije identične pjesme je bilo nauka za današnje “istraživače”.
I krenulo je, jedna, druga rubrika, program uživo kao ko-voditelj, pa zamjena čika Vikija kad je on odsutan. Pa vlastita emisija. Top lista, šta drugo.
U to vrijeme sam bio srednjoškolac, a termin emisije ne poznaje školske smjene.
Zahvaljujući razumjevanju profesora, ja sam emisije vodio i u po školske smjene, a moj razred je imao “privilegiju” da ima “štelu” u biranju hitova, ponekad čak i da me slušaju na času…
Tokom 1990. i 1991. godine počinje moja sa zeničkim CD radiom, na inicijativu vlasnika Zorana Mišetića. I to će kasnije opredjeliti neki moj dalji put… Zoka, britka jezika i sjajnih organizacionih sposobnost, napravio je preteču današnjih city – gradskih radio stanica, kakve su izumrle u Zenici, a opstaju jedino u Sarajevu. Zlobinici bi rekli jedinom pravom gradu.
Nažalost, rat, a onda devastacija morala, imovine i ljudskih vrijednosti, otjerali su CD u istoriju, a ljude okupljene oko ideje urbanog radija na različite meridijane, poslove….
Studij Žurnalistike upisujem 1991. godine na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu. Na prijemnom, kažu papiri, bio sam 4. po broju bodova od nekih tristotinjak kandidata. Zamislite, i tad je trebala štela, pa moj prijemni završava u ladici “nepotpunih radova”. Tek intervencija tadašnjeg dekana otkriva malverzacije, sve se slomi na nekoj jadnoj sekretarici, a ja dobijam pripadajuće mjesto među trideset dvoje “odabranih”. Ali ne lezi vraže, umjesto na fakultet, dobijam (i odbijam) poziv da idem u JNA, preciznije, Vukovar !
Počinje rat (april 1992.), kao 20-godišnjak pristupam redovima Armije BiH. Iako dvije i po decenije kasnije mnogi kažu da “im je žao što su ostali”, meni nije. U ratu sam izgubio članove porodice, familije, ali sam svjestan da smo imali dvije opcije – ostati i boriti se protiv dušmana ili pobjeći. A nisam od onih koji bježe.
Prolazim kroz nekoliko ratnih jedinica, da bi na poziv tadašnjeg Ratnog radija Zavidovići pristupio redakciji radija po “ratnom rasporedu” u domenu ratnih izvještaja sa područja zavidovićkog ratišta.
U junu 1993. sam zarobljen na području Žepča, od “domaćina” iz HVO-a, koji su me pozvali na press konferenciju. I to prvog dana sukoba. O mojoj logoraškoj priči – u posebnom odjeljku.
Po izlasku iz logora dobijam velikodušnu ponudu za iseljenje iz BiH. Da zaokružim državu i spremim stvari. Ostajem. I vraćam se ratnom izvještavanju. Ubrzo postajem član PRESS centra Trećeg korpusa Armije BiH, iz više izvora potvrđeno i “napismeno” najboljoj medijskoj organizaciji u BiH u ratnim, prvim godinama devedesetih.
Okružen izuzetnim profesionalcima, poput Spahije Kozlića, Džemaludina Ramića, Selvedina Avdića… snimatelja Jazida Ahmetkadića, Mirze Glavaša, Amira Krivokape… radimo lavovski posao u nemogućim uvjetima..
Malo više od dvije i po godine imam priliku raditi i sarađivati sa desetinama najpoznatijih svjetskih redakcija i novinara. Kristijan Amanpur, Martin Bel, reporterski timovi CNN-a, BBC-a, FOX-a, Reutersa, AP-a, TRT-a, stotinama poznatih i manje poznatih redakcija.
Tokom rata napisao niz tekstova kao dopisnik u listovima “Oslobođenje”, “Večernje Novine” i “Ljiljan”. Ratne reportaže, ali i ljudske priče iz Zenice, Jajca, Maglaja, Zavidovića, Sarajeva, Olova, Tuzle…
Zanimljivo, dok su mnogi pokušavali izaći, ja sam u dva navrata ulazio u opkoljeno Sarajevo, kroz onaj prvi, lošiji, te jednom kroz onaj noviji “moderniji” tunel ispod Aerodromske piste.
Jedan od dolazaka bio je posebno radostan. Primili smo priznanje za najbolju novinsku redakciju, i to od državne Radio – televizije, RTV BIH.
Uokviru rada u PRESS-u 3K. Intenzivno sam se javljao za 35 radio i TV stanica u BiH i inostranstvu, poput bh. radija u Danskoj, Australiji, SAD, Kanadi, te lokalnih i regionalnih medija u BiH. Jutarnje, prijepodnevno, dnevno, popodnevno, večernje, noćno javljanje, izvještaji, “vođenje” stranih i domaćih ekipa po terenima i ratištima, organizovanje press konferencija…
U tom periodu sam bio i stalni dopisnik Radija BIH i TV BIH sa područja srednje Bosne, te kao novinar u listu Patriotski list, tada jedinoj tiskovini u BiH, van područja Sarajeva. PL novine, pa PL list je novina koja je izlazila na natron-smeđem papiru, na kartonu, na “kunsdruku”, ali je izlazila… uvijek i redovno, mjesečno.
Iz tog perioda ponosim se jednim detaljom – na Naslovnici Patriotskog lista, od prvog do zadnjeg broja uvijek i samo je bio – borac. Nikad komandant, političar, samo borac, vojnik, čovjek.
Radili smo video, audio, foto, tekst. Radili radijske emisije, priloge, PR i vodiči posao, radili sve što je bilo potrebno.
Autor sam ili koautor niza reportaža, dokumentarnih filmova i priloga objavljenih na državnoj televiziji, radiju, te ostalim medijima.
Kraj rata dočekujem u PRESS-u, gdje na poziv utemeljitelja “Avaza” Fahrudina Radončića i njegovih saradnika vojnu knjižicu mijenjam radnom. Prilično zbunjen ponudom prihvatam je, mada mislim da sam se teško i sporo naviknuo da nisam u vojsci. Ustvari, još nisam 🙂
Profesionalno sam angažiran kao dopisnik iz Zenice – Šef dopisništva za područje Zenice i Zeničko – dobojskog kantona. Sa jednom, dvogodišnjom, pauzom, i danas sam ovdje.
U svojoj profesionalnoj karijeri bio dopisnik i autor nekolicine članaka za sarajevske sedmičnike “Svijet”, “Slobodna Bosna”, “Valter” i “Fokus”.
Dvije godine radio, na prijedlog čuvenog novinara Hamze Bakšića, dopisnik radija “RFE – Radio Free Europe” (Radio “Slobodna Evropa”). To je veoma zanimljiv dio karijere, raditi sa medijskim profesionalcima iz cijele Evrope.
U junu 1999. sam, na prijedlog ljudi iz Ambasade SAD u BiH, angažiran u USAID–ovom (Organizacija američke Vlade za međunarodni razvoj) Public Education & Information Project – Projektu obrazovanja i informiranja javnosti.
Projekt je u BIH bio angažiran na informiranju javnosti BIH o procesu privatizacije, u saradnji sa IFES–om, Međunarodnom Fondacijom za izborne sisteme – Projektom edukacije građana radio na istraživanju o privatizaciji u sjevernom, sjeverozapadnom i sjeveroistočnom dijelu Republike Srpske.
Siguran sam, bilo je to najkorisnije iskustvo u mom životu. Najinventivniji, najimpresivniji i najsadržjniji posao u životu.
Imali smo potpunu slobodu u kreiranju ideja, planiranju, realizaciji svih svojih poslova. Izrada video i audio spotova, izrada novina u milion primjeraka (da, najveći tiraž ikad u BiH), izrada brošura, letaka, priprema i organizacija radionica, sastanaka, seminara… Kontakti sa stotinama nevladinih organizacija, sindikata, udruženja, vladinih institucija….
U USAID Public Education projektu angažiran sam kao Regionalni koordinator za Regiju Doboj (11 općina sjevernog dijela RS), Zeničko – dobojski kanton i Kanton Sarajevo. Veliki teren, odgovornost.
U ovom projektu blisko sarađivao sa OSCE-om, SFOR-om, dvadesetak međunarodnih organizacija, ambasada, tri stotine kompanija, udruženja i institucija u BiH.
Od 1. novembra 2000. zaposlen kao urednik na radiju “BM” u Zenici.
Radio signalom je pokrivao Zeničko – dobojski, te dijelove Tuzlanskog i Srednjebosanskog kantona.
Pokrenuli smo prvi bh. radio na internetu sa web stranicom.
U februaru 2002. vratio se na svoje radno mjesto u Dnevnom avazu, kao šef dopisništva Zenica.
Danas sam Član Društva Novinara BiH i IFJ–International Federation of Journalists.
Oženjen sam od 1995. Imam sina, rođenog 1998., kćerku rođenu 2002. godine.
Završio sam Soros školu novinarstva u Zenici (1998.), školu novinarstva Saveza novinara BiH u Lukavcu (1996.), te nekoliko drugih edukacija novinara.
Tokom profesionalnog rada dobitnik sam, kolektivne, tokom rada u PRESS centru 3. Korpusa, nagrade NAJBOLJI MEDIJ U BIH (1995.), u izboru RTV BIH za prethodnu godinu, nagrade American Bosnian Business college – Američko-bosanskog biznis koledža (1996.).
U izboru najtiražnijeg bh. lista «Dnevni Avaz» za 1996. godinu izabran sam za “Dopisnika godine”.
Te i naredne četiri godine ovaj list je izabran od Saveza novinara BiH za najbolju novinu u BiH.
U izboru MENADŽER GODINE Udruženja privrednika Zeničko – dobojskog kantona (1997.) primio nagradu za oblast “doprinosa razvoju privrednog novinarstva i medijskog praćenja ekonomije”.
Dobitnik sam i priznanja International league of humanists-Internacionalne lige humanista za novinarstvo (1997.) , te još niz priznanja.